Žrtva vlastitog ega, ruski simpatizer i monetarna neznalica

„Pernar je napustio studio.“, naslov je koji se trenutno nalazi na većini domaćih portala. Breaking ili prijelomna vijest (neki portali njeguju tradiciju lošeg prijevoda) krasi postupak političara koji je još do jučer bio marginalizirani aktivist. Je li on političar koji će uistinu promjeniti hrvatsku političku scenu ili samo „jaše“ na valu trenutnih političkih turbulencija, možda ćemo jasnije uvidjeti ukoliko analiziramo njegov lik i djelo.

Piše: Kristijan Garić na svom blogu

Ivan Pernar rođeni je Zagrepčanin, prvostupnik sestrinstva (ova informacija isključivo je faktografske prirode) koji svoj politički put počinje 2011. godine. Hrvatska je 2011. u jeku financijske i političke krize odlaskom i kompromitacijom premijera Ive Sanadera. Tada se u medijima po prvi put počinje spominjati ime Ivana Pernara kao vođe Facebook prosvjeda koji su za cilj imali rušenje HDZove vlade. Masovnosti istih je izostala i epilog cijele priče bila su narušavanja javnog reda i mira te nekoliko uhićenja. Debakl Pernara nije obeshrabrio i on svoj aktivizam formalizira osnovavši 2011. Savez za promjene (o samom programu stranke koji je istovjetan današnjem Živog zida ćemo u drugom dijelu teksta).

Unatoč političkoj formalizaciji stranka je polučila katastrofalne rezultate na izborima za EU parlament 2014. godine osvojivši tek 0.47% od ukupnog broja glasova. Pernar nije skrivao razočaranost govoreći da više neće štiti od deložacija one koji nisu glasali za njega (Živi zid je do 2015. slovio kao aktivistička udruga). Stranka je trebala novo lice. Prezentacijska promjena urodila je plodom na predsjedničkim izborima gdje je relativno nepoznat i „neukaljan“ Ivan Vilibor Sinčić odnio čak 16.42 % glasova, no važno je napomenuti na izborima na kojima se obećavalo sve i svašta, van ovlasti, pa tako ni Sinčićeva izjava o zaštiti prava gljiva nije nanijela težu političku štetu. Tada se sve više promiče i borba protiv “establišmenta” (duopol HDZ – SDP, INA) koja će postati i ostati fokus današnjeg Živog zida. Potpora stranci nije opala te su samo zahvaljujući D’Hondtovoj metodi obračuna mandata na parlamentarnim izborima 2015. sa sto tisuća glasova uzeli samo jedan mandat (s upola manje IDS dobio je 4 zastupnika).

Na prijevremenim izborima 2016. formiraju koaliciju Jedina opcija( ZŽ, Promijenimo Hrvatsku i Udruga Franak) i osvajaju 8 mandata što je neke (ne)ugodno iznenadilo, ali i nije bilo iznenađenje uzmemo li u obzir da je sam Živi zid na prošlim izborima izgubio nekoliko graničnih mandata, a u koaliciju su došla tri aktualna saborska zastupnika. Vlast je slast i velik broj mandata iznenadio je samu stranku što smo mogli vidjeti u proturječnim izjavama koalicijskih partnera u izbornoj noći i upravnim malverzacijama koje još uvijek čekaju svoje pravno razrješenje.

Kada govorimo o političkim motivima i programu Živog zida, iste možemo potpuno poistovjetiti sa samim Pernarom kao glavnim i neprikosnovenim ideologom stranke. S obzirom da nam je svima poznato aktivističko područje djelovanje udruge te kasnije i stranke, jasno nam je zašto Pernar sva područja osim „monetarne reforme“ marginalizira. Deficit takvog razmišljanja bio je najočitiji prilikom debata o specijalnim politikama (obrazovna, demografska, poljoprivredna) gdje su članovi ZŽ ili sam Pernar uporno ponavljali da je reforma ekonomije dovoljno opširna da automatizmom promjeni sva ostala područja. Očito visina kamatne stope može odrediti udio STEM područja u nastavnom programu, istina razumljiva samo članovima Živog zida.

„Novac je dug!“ mantra je koju u glas ponavljaju aktivisti dok sprječavaju ulazak u posjed novog vlasnika. Iako si Pernar laska ekonomsku pismenost, (ne)namjerno je pravno nepismen. Njegovu samopromociju u obliku prekida deložacije nažalost mediji nikad ne poprate u cijelosti, kada se odgođena deložacija jednostavno ponovi s devastirajućim troškovima za ovršenog. Ometanje posjeda ne poništava pravni učinak ovrhe, kao što činjenica da je netko parkirao na vaše mjesto ne poništava vaše vlasništvo istog. Uvjeren u „svetost pohoda protiv banaka“ napisao je čak i dvije knjige „Kako je nastao novac“ i „Mehanika novca“ gdje saznajemo nešto više o hedonističkim navikama dvojice bankara nego odgovore na nekoliko zdravorazumskih pitanja:

Ako novac nastaje iz kredita(duga) kako objašnjava pojavu novostvorene vrijednosti ili plaćanje duga kompenzacijom?

Zašto bi banka, kako Pernar često tvrdi, željela domoći nekretnine u recimo, Donjem Miholjcu i godinama je održavala prije njene prodaje? Poprilično loša pogodba za banku koja je dala gotovinu. Ako je rješenje monetarna reforma, zašto sve zemlje u okruženju, mnoge od njih sa lošijom startnom pozicijom, napreduju brže od Hrvatske, bez zadiranja u monetarnu politiku (nedavno nas je po rastu prestigla i Rumunjska)?

Ovo nije opravdanje pojedinih malverzacija dijela bankarskog sektora nego je oštra osuda Pernarove simplifikacije ekonomije. Ekonomija je eksperimentalna znanost, ovisna i osjetljiva na svoje okruženje. Ideje poput valutne konverzije, nacionalizacije HNB-a i potom izazvana inflacije, čiju pojavu ne negira ni Pernar,igranja su vatrom koju bi teško kontrolirali kada bi je jednom upalili. To nam najbolje govori povijest bivše države koja je tiskanjem novca dovela do rapidne inflacije i nestašice goriva i ostalih potrepština. Bilo bi korisnije da je „ekonomski guru“ Pernar napisao knjigu financijske discipline koje bi ljude odvratio od neplanskog dizanja dugoročnih kredita(njemu omraženih). Očito mu je puno jednostavnije pozivati se na neodgovornost krivom interpretacijom prava na dom( pravo na dom nije pravo besplatne gradnje nekretnine) i hranjenje lažnih nada da će očajni i prezaduženi ljudi zadržati ovršenu nekretninu. Nažalost iste čekaju samo novi troškovi odgođene ovrhe. Ekonomski nepismen populizam kojem sve više saborskih zastupnika daje na važnosti.

Još jedno, Pernaru važno područje, je vanjska politika. No ne u smislu kakvu Hrvatska politiku treba voditi prema svojim susjedima, prema trgovinskim i vojnim partnerima. Sva ta pitanja postaju suvišna u Pernarovoj interpretaciji vanjske politike. Čemu se baviti sitnicama kada je Hrvatska ionako ovisna o zlim gospodarima NATO saveza i EU. Opet dolazimo do razumnog pitanja, može li zemlja od 4 mil. stanovnika ravnopravno sudjelovati u kreiranju vojnih i vanjskih europskih politika? Pita li se na kraju dana Njemačku, SAD ili Hrvatsku? Dok nabraja arapske zemlje koje su žrtve NATO agresije, ujedno zaboravlja, a što je gore i opravdava rusko zauzimanje dijela ukrajinskoj teritorija, protivno svim međunarodnim konvencijama. Na sreću, premijer ga je brzo upozorio da vjerovatno izrečenu glupost ne bi imao priliku reći da su pobunjeni Srbi uspjeli u provođenju istog nauma. No da i u nekom idealnom scenariju i osvoji vlast, uvjeren sam da je potpuno svjestan da njegova „neutralna“ politika ne bi imala realnog uporišta niti bi riješila probleme na koje ukazuje.

Zašto Pernar onda inzistira na toj temi? Vrlo jednostavno, zbog nedostatka ostalog sadržaja i znanja. Puno je jednostavnije satima filozofski lamentirati o humanosti NATO saveza nego predložiti neko konkretno zakonsko rješenje o temi koja također muči birače,a ne uključuje trojac HNB,HRT,NATO. Svaki prosječni Hrvat zna nabrojiti probleme ove zemlje, no želi u Saboru one koji te probleme znaju riješiti i koji nisu usko vezani za spektar tema omiljenih kvazinačitanom Pernaru. Pernar i njegov povrijeđeni ego ne razumiju da istočnim susjedima ne smeta njegovo višesatno lamentiranja protiv vanjske politike koju ne podržavaju, jer razumljivo njih nije briga hoće li porezna stopa u RH biti 10 ili 50 posto. Jasno je prosječnog građanina više zanima unutarnja politika kojom Pernar suvereno ne vlada i jasno je da niti mediji niti građani ne žele satima slušati priče o politici unija i saveza na čije politike ionako previše ne utječu. Jasno je onda zašto su „kukanja“ Pernara o cenzuri medija i današnje naprasno napuštanje emisije, u kojoj je naposlijetku mogao jasnije pojasniti svoje stavove, ništa drugo nego dokaz opijenosti vlašću ega koji nije proveo trenutka u nadgradnji svojih stavova. Samouvjerenost bez samokritičnosti koja nikako ne zaslužuje pažnju koju dobiva.

You may also like