Mada u formuli za rješavanje problema kredita u švicarskim francima i dalje nedostaje dosta varijabli, razne računice u vezi s Vladinim modelom konverzije i otpisa frcaju na sve strane.
Vlada je ugrubo iznijela što bi to trebalo uveseliti CHF dužnike, HNB je dao okvirne procjene ukupnoga ceha, a kako će u skorom prijedlogu tehničke izvedbe izgledati detalji ionako je manje bitno. Misija Udruge Franak, koja se u hodu prometnula iz zaštite malih potrošača u (primarno) obranu interesa velikih CHF dužnika, uspjela je. Banke su, sada to izgleda prilično očito, igrale na pogrešnu kartu i tako pripomogle Franku. Podcijenile su nezajažljivost politike u borbi za vlast i predugo su razjedinjeno vrdale puštajući da se razvodni inicijativa traženja kompromisnog rješenja.
Hoće li Vladina neposredna (izborna) misija s velikim ulogom na četiri posto obitelji s CHF kreditima, o tom potom. Ali izvjesno je da šest milijardi kuna procijenjena ceha – od čega će najmanje četvrtina otići za otpise dužnicima ‘kapitalcima’ s (više)milijunskim kreditima – neće pasti samo na banke. Osim toga, šest milijardi nije i iznos ukupnih efekata najnovijeg Vladina manevra. Za početak, i taj manevar ima ozbiljne šupljine u pogledu ustavnosti i utuživosti, iako je dvojbeno hoće li banke za njima i posegnuti ili će opet samo prijetiti. To će dijelom sigurno ovisiti o tome koliki će im porezni štit država osigurati, tj. koliki dio troška će se u drugom koraku prevaliti na porezne obveznike, piše Poslovni dnevnik.
O neizravnim troškovima i efektima za sustav da se i ne govori. A ti su su potencijalni rizici razorniji od socijalnog problema ugroženih CHF dužnika. “Problem švicaraca kap je u moru. U Hrvatskoj je daleko veći problem što se stalno urušava kapacitet za servisiranje dugova općenito, a tu je ključno to što se ne generiraju radna mjesta u gospodarstvu. Raspoloživi dohodak građana u posljednje je tri godine pao 10-ak posto”, kaže Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta. Ovaj Vladin potez, kaže, samo će ubrzati klizanje Hrvatske prema neodrživoj situaciji, odnosno bankrotu. “Danas imamo švicarce koji su problem ne malog broja ljudi, ali svakako nije sustavni rizik, a politika potencira poteze koji prijete sustavnim rizikom”, ističe.
U očekivanom natjecanju političara u obećanjima i darovima neki su već postavili pitanje zašto, kad se već primjenjuje retroaktivni princip, isti ne bi vrijedio i za one koji su otplatili kredit. Sljedeći korak moglo bi biti pitanje zašto ne ponuditi konverziju i dužnicima s kreditima u kunama? Oni su, naime, dosad plaćali više i od eurskih i od CHF-dužnika. Ispada da su iskazivanjem povjerenja u domaću valutu i podrškom verbalnom stremljenju nositelja ekonomske politike k deeurizaciji (dosad) oni ispali samo najveći naivci i gubitnici. Koji će usto platiti i dio ceha ‘frankaša’, uključujući i milijunaše. Kako god bilo, nemali dio ceha te operacije prelit će se u deficit i javni dug, upozorava Lovrinčević.
To u najmanju ruku ne pogoduje premiji rizika zemlje koja nam je i danas gotovo najviša u EU. Samo 0,3 posto rasta te premije godišnje odnosi milijardu kuna. A što nas čeka kad na tržištima krene rast kamata koji se očekuje za npr. dvije godine, druga je priča koja se tiče svih dužnika i valuta duga. Lovrinčević stoga ističe kako se u rješavanju problema CHF kredita moralo ići samo na socijalno ugrožene građane. “Zbog nezainteresiranosti i nerada Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke, umjesto približno dvije milijarde kuna imat ćemo višestruko veće direktne i indirektne troškove”, zaključuje.
