Svatko ima svoje razloge zašto voli ili ne voli Švicarsku, ali evo nekih zbog kojih bi trebala biti draga ljubiteljima slobode, barem u usporedbi s većinom ostalih država (zbog istih razloga za ljevičare bi trebala biti tema koju je najbolje izbjegavati).
Švicarska je ekonomski uvjerljivo najslobodnija (“najneoliberalnija”) zemlja u Europi, te je zbog toga više-manje najbogatija. Po BDP-u po stanovniku usklađenom za kupovnu moć, ispred Švicarske su od europskih zemalja samo Luksemburg, Lihtenštajn i naftom bogata Norveška.
Iako su zakoni o radu u Švicarskoj prilično fleksibilni, ne postoji zakonski propisana minimalna plaća, a politička moć sindikatlija minorna, stopa nezaposlenosti je praktički najniža u Europi (trenutno oko 3,5%, dok u niti jednoj članici EU nije ispod 4%, a prosjek EU je oko 9%), a prosječne neto plaće su gotovo najviše (više su samo u libertarijansko-reakcionarnom Lihtenštajnu) i iznose preko 4 tisuće eura mjesečno, dok gotovo nigdje u EU ne prelaze 3 tisuće.
Državna potrošnja zauzima oko 33% BDP-a Švicarske, što objektivno jest previše iz liberalne perspektive, ali je značajno niže u odnosu na današnje standarde u razvijenim zemljama, pogotovo kada se uzme u obzir razina ukupnog nacionalnog dohotka i činjenica da si bogatije zemlje mogu lakše priuštiti rasipanje resursa na državni sektor. Primjerice, iako Švicarska ima drastično viši dohodak po stanovniku od svih članica EU, udio državne potrošnje u ekonomiji joj je niži u odnosu na sve članice EU (najmanju državnu potrošnju u EU imaju Irska i Litva, oko 35%, dok je na razini cijele EU oko 48%).
Iako je, dakle, razina državne potrošnje relativno niska, a u zadnjih 10 godina državni proračun je samo dva puta završio u deficitu (i to 0,1% i 0,2% BDP-a), Švicarci se nisu suočili s devastirajućim “padom agregatne potražnje”, već vidimo da konstantno imaju najnižu nezaposlenost na kontinentu, a iz recesije su se izvukli brže i snažnije od većine ostalih europskih zemalja.
Standardna stopa PDV-a u Švicarskoj iznosi 8%, dok se za neke proizvode primjenjuje niža međustopa od 2,5%, što je izrazito nisko u odnosu na većinu razvijenih zemalja (od članica EU, najnižu temeljnu stopu PDV-a ima Luksemburg – 17%). Također, Švicarska ima za današnje standarde i niske stope poreza na dohodak (premda je oporezivanje progresivno, najviša stopa za najveće dohotke na federalnoj razini je 11,5%), dok se kapitalna dobit i nasljedstvo ne oporezuju (dobit poduzeća nažalost da, ali također u pravilu blaže nego u većini usporedivih zemalja).
Unatoč tome, relativni manjak reketarenja stanovništva nije doveo do velikog javnog duga, naprotiv. Javni dug Švicarske iznosi oko 34% BDP-a, što je niže od većine članica EU (manji teret duga u EU trenutno imaju samo Estonija, Luksemburg i Bugarska), a prinosi na švicarske desetogodišnje obveznice su čak negativni. Švicarska ekonomija već nekoliko godina prolazi i kroz razdoblje općeg pada potrošačkih cijena, ali koje nije rezultiralo svim užasima koje predviđaju trash-keynesijanski teoretičari deflacijske spirale smrti, već Švicarska i dalje ostvaruje gospodarski rast, a nezaposlenost je otprilike oko tzv. prirodne stope.
Nadalje, švicarski zakoni o civilnom posjedovanju oružja su među najliberalnijima, a švicarsko građanstvo među najnaoružanijima na svijetu, gledajući količinu vatrenog oružja u posjedu građana po stanovniku. Ipak, Švicarska redovito ima jednu od najnižih stopa ubojstava u svijetu (dvostruko niža od one u Hrvatskoj), te je jedna od najsigurnijih zemalja svijeta.
Švicarska je i jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojoj je sustav zdravstvenog osiguranja u potpunosti privatiziran i za divno čudo, sirotinja ne umire po ulicama Züricha i Basela, već švicarski građani imaju najvišu očekivanu životnu dob na svijetu (oko 83 godine), a tamošnje privatne bolnice i specijalističke klinike su među najreputabilnijima.
Švicarska je, ukratko, veliki trn u oku svim ortodoksnim ljevičarima, rezime mnogo toga što oni preziru i protiv čega se grčevito bore, ali koji ruši neke neke od temeljnih stupova ljevičarske ideologije, jer pokazuje kako stvarnost funkcionira dijametralno suprotno njihovim uvjerenjima i zato je ljevičarima zgodnije jednostavno ignorirati da taj komad Europe uopće postoji. Mislim da im je tu švicarska tradicija referendumskog odlučivanja samo dodatna sol na ranu, s obzirom da su narodni plenumi i “direktna demokracija” u zadnje vrijeme sve popularnija poštapalica ljevičarskih demagoga.
Vjerujem da bi velika većina hrvatskih građana, pa i oni najrigorozniji ljevičari, htjela da i u Hrvatskoj možemo uživati životni standard sličniji švicarskom, međutim, većina njih ima problema s razumijevanjem činjenice da, želimo li postati više kao Švicarska, onda ćemo se morati i ponašati više kao Švicarska, a manje kao Venezuela. Domaći socijalisti smatraju da se oponašanjem Venezuele može postati sličniji Švicarskoj, ali nažalost, oponašanje Venezuele može nas učiniti samo sličnijima Venezueli.
Tekst je objavljen na blogu Tko je John Galt?
