[vc_row][vc_column width=”1/3″]Ovih dana često možemo vidjeti različita događanja koja u svojoj tematici pokrivaju područje upravljanja tzv. ljudskim resursima, seminare o leadershipu, menadžmentu, o tome kako biti baš taj vođa kojeg će svi drugi pratiti te zbog toga ostvariti blagostanje u kompaniji ili društvu na vlastitu i sveopću korist. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]Ovu pojavu promatram s dva aspekta: prvi se očituje u narcisoidnoj biti takvih događanja i osoba koje ih posjećuju gdje čovjek predmnijeva da će jednim odlaskom na seminar o vodstvu postati idući Dalai Lama ili će ga barem drugi tako gledati i drugi aspekt koji prikazuje intrinzično loše odnošenje prema temeljnim pojmovima kao što su čovjek i ljudsko ponašanje.

Nemam namjeru diskreditirati radionice koje pokrivaju ova područja jer su mi i samoj vrlo zanimljive ukoliko je tema pogođena i kvalitetno obrađena.

Piše: Ivana Zlatarić [/vc_column][/vc_row]

Tako se, kao i u mnogim drugim područjima i aspektima življenja, i ovdje mogu pronaći pravi dragulji no i raznorazne svinjarije, ali čini se da svi imaju zajednički, pomalo bezdušni nazivnik promatranja ljudskog roda kao upravo gore navedenog resursa s čime je u samom procesu „upravljanja“ neminovno došlo do dehumanizacije i tretiranja suradnika i kolega na način koji, bez obzira na broj ponavljanja navedenih radionica i seminara, neće doprinijeti ičemu.

Zašto? Zato što su temelji krivi. Jer u samom procesu nedostaje osnovnog razumijevanja ljudske psihologije, tzv. popularno raširene emocionalne inteligencije i shvaćanja ljudske prirode. Zadubili smo u duboki „profesionalni autizam“ u kojem smo uvjereni da ljudi onog trenutka kad se ujutro probude i stupe nogom u prostor svog ureda prestaju biti žive osobe od krvi i mesa i postaju automatizirani roboti s kojima se upravlja. Ili još gore, kako sam neki dan čula „handlea“. Ovo je ujedno i razlog zbog kojeg duboko manipulativne i patološke ličnosti vrlo lagano napreduju kroz strukturu kompanije. Jer razumiju i znaju da je čovjek više od znanja i vještina koje je stekao i jer vide svaki djelić karaktera onakav kakav on jest – manjkav, promjenjiv, prožet emocijama. Iako su ih sami lišeni, vrlo dobro ih uoče na drugima pa ih pronicljivo i suptilno koriste kroz svakodnevno djelovanje.

Zbog ovog se često u organizacijama događa i izgaranje, posebno kod onih koji se ne mogu prisilno psihopatizirati i koji ne mogu odvojiti ono kako su tretirani od onog što osjete. Nije nužno sve tako zloćudno. Pojedinci koji mogu razumjeti druge zasigurno će brže napredovati u svakom okruženju, čak i ako nisu zlonamjerni. Quid pro quo funkcionira na svim razinama. Procesi se u korporativnom okruženju ne odvijaju na isti način na koji se odvija funkcioniranje računala. Možda i zbog toga toliko omražen izraz corporate jungle. No, ponavljam, nije nužno sve tako zloćudno. Priroda sama po sebi nije zla, ona nije ni dobra ni emotivna ni racionalna, jednostavno je takva kakva jest. Iako je ljudima dana mogućnost funkcioniranja i van svojih primordijalnih okvira, često se u trenucima koji su nam zaista bitni vraćamo baš tim animalnim instinktima, prvom nagonu, reptilskom mozgu. Ovo se događa svima i bez iznimke. To je nešto što ni ne možemo uvijek kontrolirati. To je nešto što jedino možemo razumjeti i truditi se iz dana u dan primjećivati kod sebe i drugih te reagirati na ono što prelazi granice pristojnosti, kolegijalnosti i razuma.

Vratimo se na prvi aspekt, zašto sam rekla da su radionice na kojima se uči kako biti vođa leglo narcisoidnosti i često problem sam po sebi. Koji je razlog zbog kojeg ljudi posjećuju takva događanja? Kakvi su naslovi tih evenata? Jesu li usmjereni na cilj (tzv. upravljanje ili pitomije – pomoć drugima) ili na nešto drugo? Najčešće su ovi seminari posvećeni pojedincima koje se nastoji uvjeriti da i oni mogu postati idući Martin Luther King, a igrajući na našu oholost vrlo nas lako pridobiju takvim tezama. Apelirajući na onaj dio nas koji vjeruje da je bolji nego jest, uopće nije teško zamisliti zašto su dobro posjećene. Veće pitanje je što se događa nakon njih? Imaju li stručnjaci koji ih posjećuju nakon toga veću želju i motivaciju nekog drugog usrećiti ili imaju veću želju i motivaciju upravljati drugima? Kako uopće upravljati ljudskim bićem, a da mu ne upravljaš emocijama i upravljaš li mu emocijama – gdje je granica između manipulacije i vođenja? Dakle, nameće se, gotovo je nužno manipulirati drugima želimo li njima upravljati. Ovo se više ni ne pokušava sakriti. Možda onda, tako ogoljeno, nije ni neobično vidjeti da se ljudi sve više trgaju za takve pozicije, možda nije neobično ni da su ljudi „pod njima“ sve nesretniji i sigurno nije neobično pogledamo li na kojem mjestu su izvršni direktori na Forbesovom popisu top 10 zanimanja koja biraju patološke ličnosti.

Možemo li se boriti protiv toga i trebamo li uopće ostaje pitanje za svakog ponaosob. Važno je da uvijek imamo izbor. Pa makar zbog njega bili i neuspješni, piše Ivana Zlatarić na svome blogu.