V. Šonje: ‘Državni sektor u svemu kasni i ne mijenja se. Upitno je koliko je i ovaj rast dugoročno održiv ako se ne zaustavi rast javnog duga’ Hrvatskoj će tek na kraju ove godine uspjeti ono što je svim tranzicijskim članicama Unije uspjelo još lani.

Gospodarstvo će na kraju godine u kojoj završava mandat Vlade Zorana Milanovića, prema predviđanjima analitičara, rasti jedan posto. Gospodarstva usporedivih zemalja, od najskromnije Bugarske preko Češke, Mađarske, Slovačke, Rumunjske i Slovenije, već su lanjsku godinu zaključila s rastom od dva do iznad tri posto. U izbornoj godini hrvatsko je gospodarstvo izašlo iz recesije sa 1,2 posto rasta u drugom kvartalu. Hrvatska se tako može pohvaliti zapravo najslabijim kvartalnim rastom među svim tranzicijskim članicama Unije, i to nakon šest godina kontinuiranog pada, što nije zadesilo ni jednu od zemalja s kojima se Hrvatska može uspoređivati. Nakon što je cijela Europa zahvaljujući prelijevanju financijskog sloma iz SAD-a 2009. pretrpjela snažan pad gospodarstva i sve su zemlje bilježile velike minuse, od dvoznamenkastih u baltičkim zemljama čije su ekonomije tada pale više od 14 posto do razvijenih članica stare Europe koje su također bile u većem ili manjem minusu hrvatsko se gospodarstvo oporavlja najsporije, a posljednji pokazatelji o rastu svjedoče da je taj oporavak i najslabiji.

“Rast je najvećim dijelom posljedica ulaska u EU i oporavka na europskom tržištu. Od domaćih utjecaja treba istaknuti utjecaj promjena u sustavu oporezivanja dohotka na osobnu potrošnju i, ako je vjerovati jučer izrečenim podacima, utjecaj povećanih isplata za projekte koji se financiraju iz EU fondova, što je moglo imati neki učinak na blagi rast investicija, no za verifikaciju ovoga treba pričekati detaljnije podatke”, kaže analitičar Velimir Šonje za Jutarnji list.

Najzaslužniji za rast su rast izvoza, bolji početak turističke sezone te rast investicija domaćih kompanija, niže cijene nafte te povećana potrošnja zahvaljujući poreznoj reformi, koja je dijelu građana ostavila više novca u džepu. To jasno pokazuje da je hrvatski rast – većinom uvezen. Gospodarstvo raste unatoč svojim anomalijama, a ne zahvaljujući njihovom otklanjanju. Rast izvoza može se pripisati investicijama domaćih kompanija koje su se restrukturirale i uspjele se uključiti na jedinstveno europsko tržište unatoč tome što država nametima opterećuje njihovo poslovanje više nego druge zemlje njihove konkurente, a plaćaju i veću cijenu rada nego njihovi konkurenti u tranzicijskim ekonomijama, što se najviše očituje u većim doprinosima za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

“Inozemni učinci su dakle i dalje dominantni, no Hrvatskoj je upravo potrebna sposobnost da odgovori na rast inozemne potražnje. Nekada smo rasli na dugu i neracionalnim investicijama, a sada imamo rast na izvozu”, tumači Šonje.

Pogledaju li se povijesni podaci kretanja hrvatskog BDP-a i onoga usporedivih tranzicijskih zemalja, jasno se vidi kako je nakon sloma 2009. oporavak gospodarstva bio vidljiv već 2010. u većini ekonomija, samo su Latvija i Hrvatska i Rumunjska pale, a da bi već 2011. godine svi osim Hrvatske bili u plusu. Bila je to posljednja godina druge HDZ-ove Vlade koju je nakon ostavke Ive Sanadera u srpnju 2009. preuzela Jadranka Kosor izgubivši izbore s padom BDP-a od 0,3 posto. Program gospodarskog oporavka kroz ozbiljno smanjivanje državne potrošnje nije proveden, a od većeg potonuća Hrvatsku je spašavalo podizanje PDV-a i krizni porez, kojim su građani stabilizirali državne financije. Vlada Zorana Milanovića do rasta dolazi u na kraju mandata bez i jedne strukturne reformu.

Hrvatska ekonomija u dobrim godinama raste slabije od prosjeka tranzicijskih zemalja, a kada svi padnu oporavlja se najsporije. Od 2004. do kraja 2007., za vlade Ive Sanadera gospodarski rast bio je niži od usporedivih zemalja, nakon što je SDP-ova Vlada Ivice Račana izgubila izbore 2003. s rastom gospodarstva od pet posto. Životni standard u Hrvatskoj pao je u posljednjih šest godina, no Hrvatska je po cijenama u usporedbi s tranzicijskim zemljama ostala skupa, prosječna plaća u njoj veća, a opstanak utemeljen na rastućem javnom dugu. Hrvatski BDP rastao je 2005. godine 4,2 posto, javni je dug iznosio 40,7 posto BDP-a. Na kraju ove godine rast će biti četiri puta manji, a javni dug najmanje dvostruko veći jer je lani već bio 85,1 posto BDP-a. – Državni sektor u svemu kasni i ne mijenja se. Upitno je koliko je i ovaj rast dugoročno održiv ako se uskoro ne zaustavi rast javnog duga, što je tema koju su svi u ovoj priči o rastu pomalo zaboravili. Hrvatska neće moći ostvariti rast koji će sam po sebi riješiti problem deficita proračuna i javnog duga, i dalje čekamo fiskalnu prilagodbu – zaključuje Šonje.