Vaučerizacijom vratiti ukradena sredstva iz obrazovnog sustava

Subvencije koje se isplaćuju prijevoznicima koji naše srednjoškolce voze do škola ovih su dana izazvale buru reakcija. Plan proračuna za 2016. predvidio je smanjenje sredstava za obrazovanje u iznosu od 158 milijuna kuna, a na stavci subvencioniranog srednjoškolskog prijevoza čak 94 milijuna kuna.

Krenimo od same stavke prijevoza, ona iznosio oko 325 milijuna kuna te se odnosi na oko 73 tisuća srednjoškolaca koji, ako su nižeg socijalnog statusa, dobivaju stopostotnu subvenciju, dok svi ostali koji žive dalje od pet kilometara od mjesta gdje se nalazi škola ostvaruju pravo na subvenciju od 75% iznosa mjesečne karte. Ostatak do 100% za drugu kategoriju srednjoškolaca u pravilu nadoknađuje županija, grad ili općina. U 2007. iz resornog ministarstva su baratali brojkom prosječne mjesečne karte u iznosu od 447 kuna, dok je prosječna karta u 2013. godini iznosila 600 kuna. Kao što možemo vidjeti, došlo je do značajnog rasta cijena, a to se još bolje uočava ako se prisjetimo da je u 2007. cijela stavka iznosila 100 milijuna kuna, odnosno trećinu današnjeg iznosa.

Procjene su da se cijena karata na određenim relacijama podignula i za do 200%! Ovakvo sramotno potkradanje države, a sve preko leđa hrvatskih poreznih obveznika, omogućeno je lošom politikom dodjele subvencija.

Danas MZOS alocira sredstva u svom proračunu. Ista sredstva ne dodjeljuje roditeljima. Lokalna samouprava dogovara cijene karata za pojedine relacije, a MZOS potom mjesečnu naknadu isplaćuje direktno prijevozniku. Problem u ovom sustavu može se svesti na narodnu ‘tko tu pije, a tko plaća’ jer ovako MZOS, koji plaća, nema dodira s prijevoznikom u svojstvu očite stranke u kupoprodaji usluge. Nemaju ni roditelji koji fiktivno ‘plaćaju’ taj iznos prijevozniku. Jedino tko ima dodir s prijevoznikom je lokalna samouprava koja, doslovce s tuđim novcem, za svoje građane dogovara cijene prijevoza. Kako doskočiti ovom krajnje neefikasnom sustavu?

Vaučerizacija! Koga, čega – subvencija. Na način da MZOS raspodijeli sredstva shodno izvršenju te proračunske stavke za lanjsku godinu i prema dobivenim zahtjevima za lanjske subvencije dodjeli sredstva roditeljima na namjenski račun isključivo kao sredstvo pokrivanja mjesečnih troškova prijevoza učenika. Dalje, moramo doslovce zabraniti lokalnoj samoupravi da dogovara cijene, ali ni MZSO se ne bi smio miješati u dogovaranje istih. Pustimo ljude da sami izaberu prijevoznika.

Nerijetki je slučaj da na istoj liniji prometuje više autobusa, više prijevoznika koji nude slične cijene te da tuda prometuje jedan sretnik s autobusom punim djece čiji su roditelji preplatili prijevoz do 200%. Mislite li da, kada bi roditelji znali da je to njihov novac, oni ne bi izabrali upravo najjeftinijeg prijevoznika? Logika nalaže da bi se upravo to dogodilo. Još nam ovdje nedostaje inicijativa za roditelje da učine upravo to te predlažem da u prvoj godini sva sredstva koja su već osigurana, ako ostane viška, budu dodijeljena školama koje pohađaju djeca roditelja koji su uspjeli ostvariti uštedu. Tada bi se stvorili uvjeti da roditelji namjenski raspolažu s novcem kojega im dodjeljuje, resorno ministarstvo i lokana samouprava rasterećuju se jedne administrativne dužnosti i potiče se tržišno natjecanje među prijevoznicima.

Svjestan sam da ovdje postoji još nekoliko nedostatka, npr. što s mjestima koja imaju samo jednog prijevoznika, hoće li lokalna uprava htjeti sufinancirati ostatak iznosa, i sl. Ono što mogu sa sigurnošću reći je da je sama stavka porasla za 200 milijuna kuna te da je to potencijalni prostor za neinvazivnu uštedu koja bi bila dovoljna da se ovogodišnji rez proračuna MZOS-a neutralizira.

Autor je Pavao Škoko Gavranović, komentator našeg portala

You may also like