Ukinuti porezne oaze ili promijeniti ekonomsku paradigmu, pitanje je sada?

Na popisu tri hrvatske tvrtke koje su sakrivale novac u Panami nalazi se jedna od vodećih hrvatskih korporacija sa repovima u procesu privatizacije, a na popisu tri osobe koje su sakrivale novac u Panami nalazi se osoba umiješana u hrvatsku politiku. Tako glasi, za sada nepotvrđena, informacija iz krugova bliskih hrvatskoj politici. 

Panama je jedna od država koja ima nisku stopu poreza, ali i zakone kojima omogućuje sakrivanje pravog vlasništva novca koji se nalazi u njenim bankama. Zbog toga, mnogi poduzetnici diljem svijeta akumuliraju kapital u takvim oazama kako bi ga kasnije mogli vratiti u tržišno poduzimanje i tako stvoriti novu vrijednost.

Suprotna je logika političkih elita koje sakrivajući se iza solidarnosti i monopolističkih društvenih funkcija, osim protučinidbe za porezni novac, u vidu obrane, monete, represivnog aparata, sudstva, zdravstva, obrazovanja ili pak socijale, stvaraju i dugove poreznim obveznicima. Potonji u pravilu stagniraju samo kada se mijenjaju vlade, ali to je neka druga tema.

Naime, kensijanska logika zaduženja radi pokretanja ekonomske aktivnosti koristi visoku fiskalnu presiju ne samo kako bi prikupila novac za društveni napredak i solidarnost, nego radi krpanja dugova koji su takvom rabotom nastali. Dokaz tomu je sve veći globalni javni dug, ali i vrlo visoka stopa poreza u većini zapadnih zemalja.

Problem nastaje, što je dominantno slučaj u ovoj aferi, kada se porezne oaze, umjesto za zaštitu profita i akumulaciju kapitala radi daljnje investicije, počinju koristiti za zlouporabe. Ne samo što su porezne oaze pogodne za organizirani kriminal, nego su pogodne za sakrivanje novca koji javni službenici dobivaju koruptivnim savezima koji imaju za cilj suspendiranje poštene tržišne utakmice pogodovanjem boljem platiši.  Broj političara i službenika krovnih globalnih udruženja u najnovijoj aferi jednostavno je frapantan.

Ne začuđuje, stoga, što lijevo liberalni mediji, mahom klijenti kejnsijanskih državnih proračuna, od toga okreću glavu, dominantno napadajući poslovnu logiku. Tako je oštrica domaće javnosti uglavnom okrenuta na banke i druge velike korporacije umjesto na političare i javne službenike koji u poreznim oazama sakrivaju novac kojemu javnost ne zna porijeklo. Islandski i britanski primjer tek su izuzeci.

U osnovi, conditio sine qua non svakog poduzimanja je zaštita privatnog vlasništva i njegovih plodova, od bilo koga pa i državnog posizanja, ali i transparentnost imovine javnih službenika radi zaštite poštene tržišne utakmice.  Bilo kakva međunarodna akcija, kakvu najavljuje globalna javnost, s ciljem ukidanja poreznih oaza, jednostavno je osuđena na propast bez promjene globalne ekonomske paradigme.

I u slučaju ekonomske logike i u slučaju koruptivnih zlouporaba, dominantna ekonomska paradigma i sveprisutnost državnih establishementa u poslovnim procesima gotovo su isključivi uzrok, a ne rješenje problema jer bez ideje ideje zaduženja ne bi bilo niti astronomskih poreza, a time niti bježanja u oaze, kao što bez ideje sveprisutnosti u odlučivanju ne bi bilo niti korupcije.

Sve dok novac ne postane mjerilo stvaranja nove vrijednosti, umjesto alibi za stvaranje dugova, kapital će odlaziti na mjesta gdje će se lakše akumulirati radi vraćanja u ekonomski proces, stvaranja nove vrijednosti, a posljedično i smanjenja siromaštva. 

You may also like

0 comments