Uhljebljivanje, omiljeni nacionalni sport, neizdrživo je i neodrživo

Omiljeni sport koji upražnjavaju dokoni decision makeri političkih stranaka u nas, ali i našemu okruženju, već je dobio, u narodu rasprostranjeni, naziv uhljebljivanje, komentirao je Ivan Brodić za Direktno.hr.

Nakon  pisanja medija o tomu koliko javnoga novca izdvajamo za razne nefunkcionalne agencije i zavode, koji nakon svakih izbora niču kao gljive poslije kiše, i nakon odluke Vlade RH izraditi svojevrstan registar tih institucija, valja uočiti kako to nipošto nije cijelo poprište na kojemu se prakticira ovaj nacionalni sport. Broj registriranih pripadnika tome govori u prilog, a veći je vjerojatno i od broja registriranih nogometaša pogotovo ukoliko agencijama i zavodima pridodamo i ostatak javne uprave poput raznih ministarstava.

Ukoliko je netko pomislio kako smo ovime uokvirili većinu terena za prakticiranje ovoga popularnog sporta hrvatskih nomenklatura, grdno se prevario. Analiza stanja hrvatskoga uhljebničkog saveza neće biti potpuna niti pridodamo li tomu javna poduzeća.  Politička regrutacija ne staje niti ovdje. Država je, naime, titular vlasništva poreznih obveznika i u drugim poduzećima, u kojima upravlja privatni kapital, poput recimo INA-e, HEP-a ili Croatia osiguranja.

Etatistička svijest naših vladajućih nomenklatura, čini se, i takve institucije smatra svojim legitimnim plijenom. Ostavljajući marifetluke, o kojima su portali Direktno.hr i Energypress.net već pisali, poput želje za kontrolom takvih tvrtki i nakon gubitka parlamentarnih izbora (želja za imenovanjem sebi odanih članova uprave na daljnjih četiri godine ili pogodovanje prebacivanju javnoga vlasništva na polustranačke tvrtke) valja se usredotočiti na plaće članova uprave u takvim poduzećima.

Kako ne govorimo o tvrtkama u kojima pojedine privatne ili fizičke osobe imaju svoje stopostotne  legitimne vlasničke i druge interese, ne možemo govoriti o diskrecijskom pravu vlasnika na zaštitu privatnosti primanja upravljačke strukture poduzeća. Kao porezni obveznici, legitimni smo sudionici idealnog udjela u dionicama koje je na sebe titulirala Republika Hrvatska i kao takvi imamo pravo znati odgovore na nekoliko pitanja. Na koji način članovi uprava tih poduzeća čuvaju i upravljaju našim vlasništvom? Kako se odnose prema dobrobiti tvrtke, potkopavaju li je ili rade na njenom većem profitu? Koliko novca za svoj posao dobijaju?

Tražeći odgovore na ovo pitanje susreli smo se sa svojevrsnim zidom šutnje, naime ne postoje nikakvi javno dostupni registri na kojima bismo mogli vidjeti kolika su primanja ljudi koji upravljaju vlasništvom poreznih obveznika. Iz javno dostupnih podataka, pretražujući podatke iz tekstova kolega novinara, koji nisu demantirani, mogli bismo zaključiti kako postoji nesrazmjer u primanjima članova uprave poduzeća o kojima govorimo. Tako, možemo zaključiti kako politički kadrovirani članovi uprave i nadzornoga odbora naftne kompanije INA imaju i do neoliko puta veće plaće nego li na isti način kadrovirani članovi uprave  HEP-a ili Croatia osiguranja.

Na osnovu neprovjerenih, ali i nedemantiranih informacija, znamo kako plaća člana uprave INA-e iznosi oko 130 tisuća kuna mjesećno u neto iznosu, bez  bonusa i ostalih beneficija, članovi uprave HEP Grupe ne dobijaju više od 35 tisuća kuna mjesečno u neto iznosu, dok u Croatia osiguranju taj iznos ne prelazi 25 tisuća kuna.

Sam nesrazmjer ne bi bio nikakav problem kada ga ne bi pratio i nesrazmjer u funkcioniranju uprava i nadzornih odbora. Dovoljno je samo pratiti dnevne vijesti kako bismo zaključili kako je hrvatska politička nomenklatura, pogotovo aktualna, neprijatelj privatnoga kapitala u tzv. javno-privatnim tvrtkama. Čini se kako oni ovaj privatni dio shvaćaju samo kao subjekt harača! Pogotovo to dolazi do izražaja u INA-i.

Ne samo što je politika otela čitava područja za istraživanje nafte i plina poduzeću u kojemu su njeni građani vlasnici (pojedinačno ili putem tzv. državnih dionica), ne samo što potkopava poslovne procese (Rafinerija Sisak i sudjelovanje u cijeni proizvoda od 70 posto) nego u sam vrh poduzeća imenuje ljude kojima je jedina referecna podobnost (čast izuzetcima). Takvi kadrovi ne odgovaraju nikome do li onima koji su ih postavili, političkim nomenklaturama, za što tvrtka isplaćuje ekstremno visoke izdatke.

Ne želeći sada ulaziti u pitanje treba li država uopće biti titular javnoga vlasništva u bilo kojem poslovnom procesu, valja zaključiti kako opisana situacija koja nalikuje na protuprirodni blud treba završtiti. Uhljebljivanje kao nacionalni sport trreba postupno ukinuti, neizdrživo je i neodrživo na svim razinama, opći je to konsenzus svuda osim u glavama decision makera hrvatskih političkih stranaka.

Prvi korak bi svakako bio prestanak shvaćanja javno-privatnih tvrtki kao legitimnog plijena i prestanak političkog kadroviranja u njima. U suprotnom, poštenije bi bilo sve to nacionalizirati….

0 comments