Dana 25. studenog 1973. godine, u udarnom se terminu, Richard Nixon obratio naciji riječima: “Tijekom svoje povijesti SAD je napravio velike žrtve u krvi radi postizanja i održavanja neovisnosti, a u posljednoj trećini stoljeća naša će neovisnost ovisiti o energetskoj samodostatnosti.“

Danas, SAD uvozi znatno manje nafte nego li kada je Nixon držao taj govor, ubrzano se približavajući samodostatnosti. No, nove stručne spoznaje pokušavaju dokazati kako to nije nužno dobra stvar. Prema riječima Scotta Benniea postoje mnoge geopolitičke mane energetske neovisnosti.

S jedne strane energetska neovisnost daje povlastice poput niže globalne cijene nafte i plina, bolje trgovinske bilance, više radnih mjesta kod kuće i ravnotežu energetske snage u odnosu na proizvođače poput Irana. No Bennie navodi kako SAD više nije najveći kupac ili investitor u energetici te su taj vakuum ispunile Kina i Indija, a ima prostora i za druge. Strateški i obrambeni interes u naftnim se poslovima ne može zanemariti nauštrb trgovine i komercijalnog partnerstva, piše Sharon E. Burke za Foreign Policy.

Optimisti bi mogli reći kako nove mogućnosti za dijeljenje tereta i interesa osiguravaju slobodniji protok nafte, no pesimisti su zasigurno uznemireni idejom izbora Kine kao strateškog partnera velikih naftnih izvoznika poput Saudijske Arabije, ali i velikih potrošača poput Europske unije, Južne Koreje ili Japana.

Budite oprezni sa onim što želite, mogli bismo poručiti Nixonu, koji je Kini otvorio vrata.

Sharon E. Burke, viša je  konzultantica koja je služila  kao pomoćnica ministra obrane za energetiku od 2010. do 2014. godine.