Ugledni profesor filozofije pojašnjava pitanje slobode govora

Temeljni tekst za raspravu o tzv. „govoru mržnje“ je 19. članak „Opće deklaracije o ljudskim pravima“ koji proglašava pravo na slobodu govora: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.“
Pravo na slobodu govora apsolutno je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja. Prvo i najočitije ograničenje je ono između mišljenja izraženog u govoru ili pismu i činjenja, jer postoji razlika između iskaza „Čin Č treba učiniti.“ i de facto izvođenja čina Č. Između govora o činjenju i činjenja područje je namjere za koju nije nužno da na bilo koji način prethodi činu ili bude eksplicitno mišljena ili iskazana jer može biti sadržana u samom činu, tj. implicitna i manifestirana samim činom. (Najočitiji primjer je svakodnevni govor pri kojem nemamo namjeru izreći svaku pojedinu rečenicu, ali ih ipak izgovaramo namjeravano, tj. samo izgovaranje baš rečenice P, a ne npr. njoj oprečne ¬P implicira i manifestira namjeru da bude izrečena samim činom.)

Poticanje na činjenje, bilo poticanje samoga sebe ili drugih nije obuhvaćeno pravom na slobodu mišljenja i govora. Pod poticanjem se misli na poticanje drugih na počinjenje npr. prekršaja ili kaznenog djela. Ipak, pokušaj poticanja ili sugeriranje poticanja ne ubraja se u poticanje, jer mora postojati eksplicitan poticaj u odnosu na one koje se potiče pri čemu oni moraju moći odgovoriti na poticaj, tj. biti potaknuti ili ne biti potaknuti (aktivno prihvatiti ili odbaciti poticaj).

Naime, pokušaj poticaja različit je od poticaja otprilike koliko i pokušaj hoda od hodanja. Onaj tko pokušava hodati nije prohodao, pa ga se ne može teretiti za hod. Poticaj je nadalje eksplicitno nagovaranje koga da što učini od strane onoga tko potiče, a onaj kome je poticaj upućen treba biti postavljen pred izbor između toga „da bude potaknut“ ili „da ne bude potaknut“ i teret odgovornosti je na počinitelju poticaja, ali i ma primatelju poticaja. Pod tim vidikom treba razlikovati izražavanje emocija, osjećaja i raspoloženja (pa i negativnih poput mržnje) od pokušaja na poticanje na emocije (npr. mržnju) i de facto poticanja na emocije (npr. mržnju, kao i nasilje, prekršaje i kaznena djela).

Izuzev eksplicitnog poticaja, a s isključenjem pokušaja poticaja ili sugeriranja poticaja, svako drugo ograničenje slobode mišljenja, govora i tiska treba biti opravdano dodatnom analizom i razlogom koji pokazuju kako dolazi do preklapanja prava (konceptualno
modeliranje) i kako je zašto u slučaju sukoba dvaju prava pravo različito od slobode nadređeno i suspendira slobodu (argumentativno modeliranje). Već sama činjenica izostanka takvog opravdanja predstavlja slutnju i indiciju na neopravdano ograničavanje te slobode (neki oblik cenzure, verbalnog delikta i sl. koji nisu svojstveni demokratskom režimu).

Ako eksplicitan poticaj na prekršaje, kaznena djela i sl. držimo unutrašnjim ograničenjem slobode misli, govora, pisma i tiska, onda ostale možemo držati izvanjskima jer dolaze izvana, tj. od drugih prava. Izvanjska ograničenja navode se u raznim popisima i različito se okupljaju u skupine nerijetko po važnosti u odnosu na sam odnos prema slobodi, a često i prema pojedincu ili cijeloj skupini. Pod vidikom pojedinca zasigurno su na prvom mjestu pravo na privatnost, autorsko pravo, zaštićeni podatci, pravo na zaborav (tj. pravo da se pojedinca opetovano ne stigmatizira s obzirom na nešto što je počinio i npr. bio kažnjen i odslužio dosuđenu kaznu). Pod vidikom skupine na prvom mjestu su svakako nacionalna sigurnost (npr. sigurnost granica) i javna sigurnost (pod vidikom fizičke sigurnosti, zdravlja, rada, kretanja itd.). Pod vidikom temeljnih odnosa unutar skupine na prvom mjestu je pravedno suđenje, ali i sve ostalo vezano uz pravosudni sustav a što je blisko tom načelu (npr. krivokletstvo, iako se ono može odnositi i na druga područja). Pod vidikom javnog života unutar skupine tu su poticanje na prekršaje, kaznena djela i nasilje, kleveta, krivokletstvo, opscenost, pornografija, uvredljiv govor itd.

Za svako od ovih izvanjskih ograničenja slobode misli, govora, pisma i tiska treba biti navedeno opravdanje temeljem kojeg to pravo ili sloboda (tj. ne samo sloboda-za npr. javnu sigurnost, nego i sloboda-od javnog nasilja) ograničavaju slobodu misli, riječi i tiska. U protivnom po definiciji se radi o protudemokratskom ograničavanju slobode, tj. o cenzuri slobode sa svrhom ostvarivanja dobrobiti različitih od ostalih ljudskih prava.

Društvene mreže su nov internetski komunikacijski kanal. Kao takve, napose ako su besplatne predstavljaju ozbiljnu konkurenciju mnogim izvorima moći, prije svega medijske. Prije svega televiziji, zatim tiskanim medijima, ali i internetskim dijelovima klasičnih medija. O tome svjedoči pad proizvodnje i prodaje tiskanih medija, ali i ulazak klasičnih medija na društvene mreže. Zatim predstavljaju konkurenciju gospodarskim izvorima moći pod vidikom profita koji se ostvaruje putem društvenih mreža, ali na koncu i konkurenciju političkim izvorima moći. Naime, sasvim je jasno da su besplatne društvene mreže izvrstan alat neovisnim političkim kandidatima, zastupnicima i malim strankama za inače vrlo skup politički marketing. Time se značajno utječe na demokratizaciju društva, ali i na rezultate izbora što pokazuju promjene npr. u EU.

Nadalje, besplatne društvene mreže predstavljaju drugačiji način komunikacije od klasičnih. Puno su dinamičnije, interaktivnije, omogućuju razgovore, pregovore, dogovore, planiranje i sl. paralelno i u realnom vremenu, zatim snimke događaja i prijenose uživo, tj. njihovo objavljivanje. Sve to istovremeno može biti praćeno opisom događaja, stavova, mišljenja i sl. Niti jedan drugi medij dosad nije toliko uspješno povezao većinu svojstava klasičnih medija i pridodao im neka nova. Ukoliko su to novosti, to se svakako odražava i na konceptualno modeliranje slobode misli, govora i tiska i na ograničenja te slobode na društvenim mrežama. Drugim riječima, ako društvene mreže donose novosti, onda postoji i zahtjev za novim shvaćanjem slobode i njezinih ograničenja, pa nije točno da ono što vrijedi u fizičkoj komunikaciji ili komunikaciji putem klasičnih medija automatizmom ili logičkom nužnošću vrijedi i u komunikaciji putem društvenih mreža.

Poteškoća s ograničenjem slobode misli, govora i pisma (tiska) na društvenim mrežama dijeli poteškoće s istim ograničenjem u drugim komunikacijskim kanalima i medijima, ali iskazuje i neke nove. Prva je poteškoća problem identiteta autora. Dok je autora u klasičnim medijima moguće i potrebno, a i redovito ga/ju se identificira, dotle to na društvenim mrežama nije nužno, jer je moguće stvoriti „lažni profil“ (izraz je pomalo nespretan).

Druga poteškoća je problem samog izraza „govor mržnje“ koji je metafora i nema ni doslovno značenje, a niti ga poznaje hrvatsko zakonodavstvo. Štoviše, to je možda floskula koja je namjerno izmišljena kako bi pod nju ubacivalo ili iz nje izbacivalo kako kome što u kojoj prilici ili neprilici odgovara. Govor je vrlo uzak izraz jer se mržnja može iskazivati i na nasilje poticati vizualno, zvučno, a ne nužno pismom ili govorom. Nadalje, mržnja je nešto čije se pokazivanje doduše može zabraniti samo u nekoj mjeri, jer postoje fiziološke manifestacije emocija koje nije moguće kontrolirati, pa je u tom smislu suludo pokušavati spriječiti manifestiranje mržnje, uostalom kao i ljubavi ili bilo koje druge emocije, osjećaja ili raspoloženja.

Treća poteškoća je već spomenuti poticaj na npr. nasilje, prekršaje ili kaznena djela. Ako u obzir uzmemo samo poticaje u pismu, već ovdje je vidljiv niz komplikacija. Kako poticaj mora biti izveden, a ne samo u pokušaju i eksplicitan, a ne implicitan, sasvim je jasno što jest, a što nije poticaj u pismu. Primjerice motto „Ukinimo HRT pristojbu!“ je prije svega motto i ništa više. Doduše, taj motto može biti shvaćen kao sažetak stava koji kaže kako je HRT pristojba nepravedna kao prisilna, kao određen iznos novca u odnosu na minimalnu plaću u RH ili čak načelno, ali može biti shvaćen baš kao motto tj. tako da iskazuje ideal, načelo ili cilj, pa je u tom smislu i cilj djelovanja. Pitanje je dakle potiče li se iskazom „Ukinimo HRT pristojbu!“ (što je i račun na jednoj društvenoj mreži) kršenje zakona koji kaže da se pristojba HRT-u mora plaćati ili se tim iskazom slobodno iskazuje stav o tome kako je ta pristojba nepravedna, pa je posljedično pravedno nastojati ukinuti ju?

Ovakvih poteškoća ima cijeli niz i teško je kako će ih bilo kakav zakon precizno odrediti, a još manje uspješno riješiti, pa samim time i olakšati poteškoće koje se navodno pojavljuju s obzirom na slobodu misli, riječi i govora na društvenim mrežama u odnosu na legitimna ograničenja te slobode (pa makar to bio i loše preveden zakon s njemačkog jezika). Na djelu su dva načelna i možda paralelna problema. Prvi se tiče očuvanja slobode misli, govora i pisma u odnosu njezinu zlouporabu u svrhe koje ne spadaju na druga ljudska prava, a drugi se tiče korištenja društvenih mreža kako bi se pojeftinilo i proširilo polje javne rasprave o javnim stvarima u odnosu na njihovu zlouporabu kako bi se to polje rasprave suzilo u svrhe koje ne spadaju na povećanje mjerljivog stupnja demokratičnosti društva, nego spadaju na npr. gospodarske, političke ili druge uske interese javnih ili privatnih fizičkih ili pravnih osoba.

Načelno se može reći kako je svako ograničavanje slobode misli, govora i pisma u javnom prostoru, pa tako i na društvenim mrežama, opravdano samo kad je ta sloboda u sukobu s drugom nadređenom vrijednošću koja se iskazuje drugim ljudskim pravom, dok je u svim ostalim slučajevima neopravdano i predstavlja slutnju i indiciju protudemokratskog nastojanja koje već samim time treba biti spriječeno svim dostupnim demokratskim sredstvima i to sprječavanje treba poticati u ime očuvanja temeljnih demokratskih sloboda, piše Kristijan Krkač na svome blogu.

P.S. Tekst je napisan sa svrhom pojašnjenja teme rasprave koja se vodi o ograničavanju slobode misli, govora, pisma i tiska načelno, a napose na društvenim mrežama u RH.

Kristijan Krkač, filozof. Profesor je Filozofije i Poslovne etike i KDO na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa; Analitičke filozofije i Epistemologije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i Introduction to Ethics and CSR na Science Po Lille, Institut d’études politiques de Lille u Francuskoj. Objavio je deset0 autorskih knjiga, više od 50 znanstvenih i drugih članaka, uredio 3 knjige, 2 zbornika i kao gost suurednik jedan broj međunarodnog časopisa iz područja društvene odgovornosti. Objavljuje u eminentnim časopisima poput Wittgenstein Studien i Social Responsibility Journal. Izvan područja struke bavim se filozofijom športa, filma i rock glazbe.

You may also like

0 comments