Američke posebne snage ubile su visokog dužnosnika Islamske države u napadu izvršenom u Siriji, rekli su u subotu Pentagon i Bijela kuća, kazavši da se radi o Abu Sajafu. Šef Pentagona Ashton Carter kazao je da je napad izvršen u petak navečer na grad al-Amr kako bi se uhitio Abu Sajaf, koji je uključen u vojne operacije Islamske države, donosi N1 televizija.
Abu Sajaf ubijen je kada se suprotstavio američkim snagama, dodaje on. “On je također pomagao u izvršavanju nelegalnih naftnih, plinskih i financijskih operacija skupine”, dodao je Carter u priopćenju. Američke snage uhitile su njegovu suprugu za koju sumnjaju da je također pripadnica IS-a i da igra važnu ulogu u terorističkim aktivnostima skupine. Ona se nalazi u američkom pritvoru u Iraku. Navodno je oslobođena jedna pripadnica Jazida koju je par držao u zatočeništvu. Ni jedan pripadnik američkih snaga nije ubijen u toj akciji, dodao je Carter. Bijela kuća objavila je da je napad izvršen na zapovijed predsjednika Baracka Obame te da je u njemu ubijen Abu Sajaf. Dodala je da SAD nisu izvijestile vladu sirijskog predsjednika Bašara al-Asada o napadu niti ga koordinirale s Damaskom. Nešto prije nego su Pentagon i Bijela kuća objavili da je ubijen Abu Sajaf, sirijska državna televizija objavila je da je u napadu sirijskih snaga na naftno polje ubijen jedan od čelnika Islamske države, identificirajući ga kao Abu al-Tajma al-Saudija. Međutim, Sirijski opservatorij za ljudska prava kazao je da je izvješće pogrešno prenijelo da se radilo o napadu sirijskih snaga te da se zapravo radilo o američkom napadu o kojem govore Pentagon i Bijela kuća. U napadu je ubijeno i desetak pripadnika Islamske države, dodao je američki izvor koji je želio ostati neimenovan.
Borci Islamske države ovaj su se tjedan opasno približili drevnoj Palmiri, “Veneciji pijeska”, antičkom biseru u pustinji čije bi potencijalno uništenje predstavljalo neprocjenjiv gubitak za svjetsku kulturnu baštinu, piše BBC. Palmira je zadnje mjesto na kojemu bi bilo tko očekivao šumu kamenih stupova i lukova. Putnici iz 17. i 18. stoljeća svaki su put bili ponovno oduševljeni onim što su vidjeli – prostranim poljem ruševina usred sirijske pustinje, negdje na pola puta između sredozemne obale i doline Eufrata. Posjetiteljima je, međutim, glavni razlog razvoja i napretka toga mjesta odmah vidljiv – drevna Palmira nalazi se na rubu oaze datuljinih palmi i vrtova. Smještena je na izvoru vode i na trgovačkom putu s istoka, a samo joj ime kazuje da palme i dalje dominiraju krajem.
Za grad na tako izoliranoj lokaciji, Palmira zauzima važno mjesto u povijesti Bliskog istoka. Od skromnih početaka u prvom stoljeću prije Krista Palmira je postupno dobivala na važnosti pod vlašću Rima dok u trećem stoljeću gradski vladari nisu izazvali rimsku vlast i stvorili vlastito carstvo od Turske do Egipta. Priča o kraljici Zenobiji koja se borila protiv rimskog cara Aurelija dobro je poznata. Manje se zna da je Palmira ratovala s još jednim velikim carstvom, onim Sasanidskih Perzijanaca. Sredinom trećeg stoljeća kad su Sasanidi napali Rimsko Carstvo i zarobili cara Valerijana, upravo Palmirci su ih porazili i potisnuli natrag preko Eufrata. Nekoliko desetljeća nakon toga Rim je bio prisiljen oslanjati se na palmirsku vlast kako bi obnovio svoj utjecaj na istoku.
Palmira je veliko bliskoistočno postignuće, grad kao nijedan drugi u Rimskom Carstvu, jedinstven s umjetničkog i kulturnog aspekta. U drugim gradovima glavnu su riječ vodile političke elite, dok je u Palmiri najvažniji bio stalež trgovaca. Njihovim vojnicima specijalnost je bila zaštita trgovačkih karavana kroz pustinju. Poput Venecije, Palmira je stvorila golemu trgovačku mrežu, no u ovom je slučaju pustinja bilo njezino more, a deve njezini brodovi. Bogatstvo stečeno trgovanjem s istokom Palmira je uložila u impresivne arhitektonske projekte u gradu.
Dobro očuvani ostaci svetišta palmirskim bogovima (Belov hram), široka ulica s kolonadama i kazalište i danas su očuvani. Arheološke iskopine ukazuju na nekad živu bliskoistočnu kulturu s upečatljivim vlastitim identitetom. Palmirani su svoje monumentalne zgrade ponosno ukrašavali vlastitim semitskim pismom i jezikom umjesto da se oslanjaju na grčki i latinski – norme ondašnjeg antičkog svijeta. Palmira je razvila vlastiti umjetnički stil, svoju klasičnu arhitekturu. Ukrasi na zgradama i način odijevanja govore o širokoj povezanosti s istokom i zapadom. Bila je to u ono doba kozmopolitska kultura.
No o Palmiri se još uvijek zna relativno malo. Iskopan je samo djelić gradskog prostora. Većina još uvijek leži tek nešto ispod površine, a ne u dubokim slojevima, zbog čega je gotovo nadohvat ruku pljačkašima. Poput drugih sirijskih mjesta i Palmira je bila pljačkana u povijesti, no s obzirom na ponašanje Islamske države u Iraku postoji opravdana bojazan od sustavnog uništenja padne li Palmira u njezine ruke. Ako se to dogodi, važno poglavlje bliskoistočne povijesti i kulture postat će još jednom žrtvom tragičnog sukoba u Siriji.