Trump šalje vojsku na granicu s Meksikom?

Kako bi spriječio karavanu srednjoameričkih migranata koja bježi od nasilja i siromaštva u svojim zemljama da prodre na američki teritorij, predsjednik Donald Trump ih namjerava smjestiti u “šatorske gradove” i ondje ih zadržati uz pomoć više od 5000 vojnika, čije je slanje na meksičku granicu najavila vojska.
“Ako traže azil, zadržat ćemo ih dok se njihov slučaj ne preispita. Zadržat ćemo ih, podignut ćemo šatorske gradove, postavit ćemo šatore ondje posvuda”, rekao je američki predsjednik u ponedjeljak navečer na Fox News.

“Nećemo podizati konstrukcije i trošiti stotine milijuna dolara, postavit ćemo šatore, bit će sasvim dobri, i migranti će morati čekati te, ako ne dobiju azil, otići”, naglasio je on.

“Suprotno Obami i drugima, primit ćemo te ljude, smjestit ćemo ih ondje i čekat će. Kad ljudi vide što se događa, manje će ih dolaziti”, dodao je Trump.

Do ove najave dolazi nakon objave američke vojske o provedbi sigurnosnog plana predsjednika vezano uz honduraške migrante. “Do kraja tjedna rasporedit ćemo više od 5200 vojnika na jugozapadnoj granici” koji će se pridružiti pripadnicima, njih 2100, nacionalne garde, koji su već mobilizirani, rekao je na konferenciji za tisak general Terrence O’Shaughnessy. “To je tek početak te operacije”, dodao je zapovjednik sjevernoameričke vojne zone, potvrdivši puno višu brojku od 800, koja se spominjala prošlog tjedna.

Ta bi operacija, nazvana “Vjerni patriot”, trebala omogućiti strože granične prijelaze iz Teksasa u Kaliforniju i pružiti logističku podršku agentima carinskih službi i službi za zaštitu granica u ostalim manje zaštićenim zonama. Američki predsjednik zadnjih tjedana je isticao da je na američko-meksičkoj granici potrebno vojno pojačanje, iskoristivši povorku s više tisuća migranata kako bi branio svoju protuimigracijsku politiku prije parlamentarnih izbora 6. studenog na kojima bi mogli pobijediti njegovi demokratski suparnici.

Meksičke vlasti su objavile da su zaprimile 1.743 zahtjeva za azil otkad je povorka sa 7.000 ljudi ušla u zemlju, uglavnom iz Hondurasa. Migranti su pošli iz Hondurasa 13. listopada. U međuvremenu se njihov broj smanjio i prema procjenama nekih od nevladinih organizacija, koje putuju zajedno s migrantima, sada je riječ o oko 4.000 ljudi.

Jedan dan u migrantskoj karavani

Negdje oko četiri ujutro pod zvjezdanim nebom iznad južnog Meksika, srednjoamerički migranti uzeli su torbe u ruke ili zavežljaje stavili na ramena i ispucalim kolnikom krenuli dalje. Hodaju pravo, bez oklijevanja. Malotko govori iako ih ima na tisuće. Odredište je sjeverno – Sjedinjene Države.

Njihov cilj toga dana je Pijijiapan, 45 kilometara dalje, iduća postaja na dugom putovanju koje je toliko razgnjevilo Donalda Trumpa da je zaprijetio zatvaranjem američko-meksičke granice i rezanjem pomoći Srednjoj Americi . Honduraški dječaci Adonai (5) i Denzel (8) još su bunovni. Njihova majka Glenda Escobar (33) svoje najmlađe čvrsto drži u naručju.

Nitko od njih nema svjetiljku. Najveća su opasnost rupe na cestama. I nije prošlo dugo, jedan se mladić počeo previjati od bolova. Legao je na leđa i koljeno privio na prsa. Iščašio je zglob i ne može stati na nogu. Glenda s djecom nastavlja dalje. Njezin je cilj Los Angeles, grad u kojem ne poznaje nikoga. “To sam sanjala, Bog mi je poručio kamo da idem”. Trump, kojem su puna usta ilegalne imigracije još od kampanje za predsjedničke izbore, iskoristio je priliku da oštrim stavom prema ovoj karavani zaradi koji politički bod republikancima uoči kongresnih izbora 6. studenoga.

Procjenjuje se da u karavani ima od 3.500 do maksimalno 7.000 ljudi. Neki su putem odustali, neki novi se pridružili. U svakom slučaju, njihov je broj tek djelić od stotina tisuća migranata koji svake godine bježe od nasilja i siromaštva Srednje Amerike prema SAD-u.

Trideset milja

Glenda Escobar u dobroj je formi. Mlada i agilna, u svom rodnom gradu San Pedru Suli redovno je vježbala. Ali i onim najčvršćima teško je svakodnevno prelaziti 30 milja. Bude li sreće, zaustavit će se neki automobil ili kombi i nju i njezine dječake prevesti dio puta. Jedan kamionet već je stao, ali predaleko da bi Glenda i sinovi stigli uhvatiti mjesto.

Ona i njezina obitelji nisu ništa jeli otkako su im stanovnici Mapastepeca dali nešto riže, graha i jaja, prije 12 sati. Prenoćili su na drvenom podu u mjesnoj školi, zajedno s desecima drugih roditelja s malom djecom i ujutro krenuli natašte. Karavanom upravlja samoproglašeni odbor koji odlučuje kada je ustajanje i pokret. Ljudi ih slijede točno kao sat.

Od Gvatemale do južnog Meksika mnogi su im građani, crkvene skupine i mjesne organizacije pomagale na putu. Otkako su uši u Meksiko pomažu im članovi udruge Pueblo Sin Fronteras, skupine za ljudska prava migranata.

Do devet ujutro, oni sretniji koji su uspjeli zaustaviti neki automobil već se se domogli Pijijiapana. Daleko iza, Glenda je dječacima ponudila odmor. Oni su odmah živnuli i krenuli se igrati. Najmlađe dijete, kći Maria, zaspala je. Glenda Escobar, najstarije od sedmero djece svojih roditelja, napustila je školu i san da postane detektivka kako bi pomagala majci. Život joj je krenuo po zlu kada je bila silovana na putu do posla. Ostala je trudna sa svojim silovateljem, članom brutalne honduraške bande. On je kasnije nestao, vjerojatno je negdje ubijen, ali mu tijelo nikad nije pronađeno, kaže Glenda.

Ona je podigla njegovu djevojčicu i još jednog sina s drugim muškarcem. A taj je, pak, krenuo u potragu za boljim životom i kada se smjestio u SAD-u obećao je da će poslati po nju. Godinu potom saznala je da je oženio drugu. Konačno, zaljubila se u mjesnog taksista, s kojim će dobiti Denzela i Adonaija. I taj se muškarac kasnije pokazao kao zlostavljač i izbacio ju je iz kuće zajedno s djecom.

Samo Amerika

Kada je od susjeda čula za ovu karavanu, spakirala se na brzinu: plastičnu ceradu, stvari za djecu, nešto sapuna. Dvoje najstarije djece ostavila je s obitelji, nadajući se da će joj se kasnije pridružiti u Americi.

Vođe karavane ne govore kada i gdje će povorka stići do američke granice. Ni sami ne znaju koliko će ih biti jer meksičke vlasti pod američkim pritiskom pokušavaju raspršiti mnoštvo, nudeći im privremene poslove na jugu i dokumente ako zatraže azil. Većina ih je odbila ponudu. “Ne, ne”, kaže Escobar. “Sjedinjene Države su bolje. Za sve”.

Nakon šest sati hodanja, počela je autostopirati. Zaustavio se kapetan meksičke savezne policije. Osjetio je da mu je dužnost pomoći, rekao je. U automobilu su lica članova obitelji Escobar sjala od zahvalnosti. U Pijijiapanu su stotine ljudi već pretvorile glavni trg u privremeni kamp. Glenda je krenula ka skloništu veličine skladišta predviđeno za osobe s djecom. Liječnici pomažu svima s krvavim stopalima i žuljevima. Red za zahod je golem. Mnogi su od popodnevne vrućine odlučili pobjeći skokom u obližnju rijeku.

Ubrzo je u skladištu postalo nesnosno vruće. Escobar je našla pogodno mjesto i razvukla plastičnu ceradu ispod drveta. Svi odrasli u blizini, iscrpljeni, brzo su zaspali. Ali ne i djeca. Adonai je jurcao, Denzel se verao uz drvo. “Jaki su kao odrasli”, rekla je njihova majka. A snage će im trebati. Sutradan je polazak u tri ujutro.

You may also like

0 comments