Prošli tjedan obilježila su tri upečatljiva nastupa trojce političara, a to su Nenad Stazić, Ivan Kovačević i Tihomir Orešković. Ovdje je riječ o tri iznimno različita političara koji su se odlučili na tri različita načina komunikacije.

Krenimo od lijevog političkog spektra prema desno. Prvi nastup koji analiziramo onaj je Nenada Stazića i jedne, klasično za njega, povijesne teze. Povijesne ne zato što će uči u povijesne anale, a iskreno se nadam da neće, već povijesne zato što se referira na samu povijest.

Cijenjeni zastupnik u Hrvatskome saboru izjavio je: “Nakon ove Vlade cijela kultura će stati pod ustašku kapu.” Ovu rečenicu neću analizirati komentirajući sadržaj jer bi to bilo apsolutno gubljenje vremena, već ću se pozabaviti razlozima. Zašto?

Odgovor je jednostavan: Stazić, ako je njegova stranka na vlasti, postoji samo kako bi kritizirao oporbu jer se oporba udostojala uopće kritizirati vlast. Dok je njegova stranka u oporbi, on je instrument ideologizacije društva od strane šefova njegove stranke. Ne želim zvučati pristrano, ali stvarno se morate potruditi kako biste pronašli eksponiranu Stazićevu izjavu, a da njen sadržaj nije ideološki ili barem etikatoran prema oponentima.

Ovakav nastup ima za cilj podići moral skupine koju on predstavlja jer ovako se stvara neprijatelj, koji ne mora nužno postojati, protiv kojega se Stazić i njemu slični relikti propalog sustava mogu boriti. Ovdje navodim citat Denisa Kuljiša, kolumnista Jutarnjeg lista kojim je opisao Stazića: „Nije se glasalo oko političke platforme, nego se rezoniralo na ganglije, a tom stanju duha Stazić idealno odgovara – bezočna retorika, huligansko politiziranje i regimentaliziranje poslušnika, računa se, održat će na hrpi stranku koja nema idejnu podlogu ni politički program.“

Oko sredine ovog političko-oratorskog spektra nalazi se nimalo primjerena izjava Ivana Kovačića, sada već bivšeg šefa kluba zastupnika MOSTa. Nju ovdje neću navoditi jer nikada nisam niti ću podržati psovanje u javnosti. Ako ti nešto smeta i ne možeš se suzdržati, lijepo si pokrij usta i sebi u bradu reci što si naumio reći drugome. Ali tu izjavu možemo kratko okarakterizirati kao eksplozivnu i antiHDZ-ovsku. Njome se MOST, možda po prvi put od sklapanja “suradnje” s HDZ-om, pokušao distancirati od te stranke. Uvjeren sam da to što je gospodin Kovačić rekao nema previše veze s njegovim osjećajima i manirima, već je usko povezano s popravljanjem rejtinga MOSTa kao opcije protiv političkog mainstreama i koja se bori za drukčiju politiku.

MOST kao stranka počiva na snazi lokalnih moćnika, poput Kovačića, koji očito postaju nervozni padom rejtinga stranke i traže načine kako povratiti izgubljenu podršku.

Posljednji, i samo zbog prve dvojice „najdesniji“, orator je Tihomir Orešković. Kada govorimo o premijeru, onda govorimo o osobi koja je glede svojih govorničkih vještina po dolasku u Hrvatsku doživjela veliku kritiku. Kritika se odnosila na loš izgovor riječi čije značenje očito poznaje. Ovdje ćemo analizirati njegovu presicu na kojoj je prezentirao plan reformi. Moramo razmišljati s dvije činjenice na pameti – prva se odnosi na to da on ne barata hrvatskim baš najbolje te je zato predmet ismijavanja, a druga je da kada se jednom uđe u politiku, iz nje se teško (ne)izlazi. Barem je tako u Hrvatskoj.

Na toj prezentaciji on je prije zadnjeg slajda rekao novinarima kako je gotov i kako ga mogu pitati pitanja, na što su novinari, kako im i priliči, skočili i krenuli graktati u jedan glas. Na što je on uzviknuo „čekajte, čekajte, imam još jedan slajd“, na što su se svi okupljeni počeli smijati. Ako ovom nastupu dodamo i onaj nastup s foruma o „proračunu zaokreta“ i komentiranja poziva koje su svi “bitni” dobili od komičara koji se predstavljao kao premijer, onda uočavamo obrazac ponašanja.

Svjestan komičnosti koju on svojom pojavom izaziva kao premijer, vrlo vjerojatno je u dogovoru s PR-ovcima odlučio svoje javne nastupe učiniti upečatljivo smiješnima. Koliko će mu se takva taktika isplatiti, vrijeme će pokazati, ali definitivno je osvježenje po pitanju govora za poprilično ustaljenu hrvatsku političku scenu.

Već sam pisao o tome kako je iznimno važno da se naši izabrani dužnosnici konzultiraju sa stručnjacima za odnose s javnošću jer će jedino tako uspjeti u prenošenju poruka koje smatraju bitnima. Dobar PR-ovac pomaže političaru razglasiti njegovu ideju, on ju ne formira za njega.

Autor je Pavao Škoko Gavranović, politički komentator

Related Posts