[vc_row][vc_column width=”1/3″]Geopolitička inicijativa triju mora podijelila je politički establishment Hrvatske i regije te izazvala neke od potresa s Njemačkom gleda budućnosti energetskog tržišta u ovom dijelu svijeta, koji je James Carafano (dopredsjednik Heritage fondacije za proširenje) u Jutarnjem listu nazvao prijeko potrebnim klinom koji ima zadatak spriječiti spajanje njemačkih i ruskih interesa te proboj ruskih energetsko-geopolitičkih interesa prama zapadu. [/vc_column][vc_column width=”2/3″]S druge strane, mnogi u Hrvatskoj smatraju kako bi Hrvatska mogla postati važan geopolitički igrač koji bi putem LNG infrastrukture mogao dobiti ulogu energetskog lidera u novoj regiji u nastanku, putem trgovine sjevernoafričkim, talijanskim, pa i američkim plinom.  U tu se raspravu uklapaju i oni koji su zabrinuti za energetsku sigurnost naše zemlje koji smatraju kako je ostvarivanje ove inicijative tek dio geopolitičkog pozicioniranja Hrvatske. Smatraju kako bismo osim ruskih i američkih energetskih pravaca trebali ispreplesti i alžirske ili pak izraelske energetske pravce te u suradnji s kineskim investitorima raditi na infrastrukturi za obnovljive izvore energije.[/vc_column][/vc_row]

Profesor Norveškog instituta za međunarodne odnose, Jakub Gođimirski, u razgovor za Al Jazeeru smatra kako europska energetska inicijativa, Sjeverni tok i projekt Triju mora uopće ne bi trebali biti geopolitički suprotstavljeni projekti. Naime, građani Europe trebaju energiju. Kao promjer navodi projekt Nordic Councila koji spaja nordijske zemlje. Kao problem zemalja koje se nalaze u projektu Triju mora navodi njihov povijesni odnos prema Rusiji, koji smeta provođenju brojnih dobrih ideja.

Projekt Triju mora postavlja legitimno pitanje dvaju LNG projekata na Jadranu. Naime, postoji projekt plutajućeg terminala koji bi punio talijanski plin negdje na Siciliji te bi ga prevozio do Krka. Ovaj je projekt prilično izgledan obzirom na to da je u američkom interesu da jedina tvrtka koja radi plutajuće terminale u svijetu radi taj posao. Rezultat lobiranja nekoliko postava američke administracije je to što je Europska unija već izdvojila potporna sredstva za taj projekt. Drugi je projekt stacionarnog LNG terminala koji je zapeo na imovinsko-pravnim problemima, ali i velikim političkim protivljenjima (kako to obično u Hrvatskoj biva).  Mana oba projekta je to što od Krka prema sjeveru nedostaje plinska infrastruktura. Nedavno potpisivanje gradnje drugog profila plinske interkonekcije prema Mađarskoj dio problema bi moglo riješiti.

Razvitak plinske industrije SAD-a mogao bi, pak, značajnije promijeniti trgovanje plinom u svijetu. naime, tvrtkama iz SAD-a puno je lakše prodavati plin u Europu nego u Azijske zemlje ili Australiju, zbog toga bi se one mogle okretati Rusiji ukoliko se EU okrene američkom plinu. Također, Kina već nekoliko godina isprobava tehnologiju koja će joj omogućiti eksploataciju plina iz velikih morskih dubina. Također, kao rezultat sukoba na Bliskom istoku, Katar je značajnije povećao proizvodnju plina, a od toga bi također koristi mogla imati Europa. Poljska, primjerice, ne želi kupovati plin od Rusije te se sve više okreće katarskom plinu.

Kako tržišni modeli uvijek najbolje rješavaju proleme, ključna stvar za svaku zemlju trebala bi biti diverzifikacija plinskih pravaca tj. postavljanje uvjeta kako se ne bi ovisilo samo o jednom pravcu dostave energenata u zemlju.  Time bi se suprotstavilo geopolitičkim potresima.  U tom smislu, ukoliko se napravi infrastruktura, projekt Triju mora Hrvatskoj bi donio diverzifikaciju plinskih pravaca, manju ovisnost o ruskom plinu,  zdravu plinsku konkurenciju u američkom, alžirskom ili talijanskom plinu, ali bi Hrvatsku postavio i kao važnu energetsku točku u ovom dijelu svijeta.