Trenutni su procesi smrt temeljnih načela demokracije

Vjerojatno najzanimljivije pitanje u ovom trenutku je u kojem smjeru će krenuti svijet Trumpove Amerike. Kako će se promijeniti (i hoće li) politika Washingtona prema Europi, Rusiji i Kini, i kako će te zemlje prilagoditi svoje vanjske politike u toj velikoj geopolitičkoj i geografskoj horizontali ostaje predmet nagađanja i spekulacija. Unatoč općoj neizvjesnosti ipak možemo pokušati razmisliti o mogućim scenarijima budućnosti. Dopustite mi da u ovom dvodjelnom članku podijelim sa vama svoja razmišljanja o demokraciji, autoritarizmu i mogućem smjeru razvoja političke situacije na međunarodnoj areni.

Piše: Branimir Vidmarović

Za početak se trebamo osvrnuti na sadašnje stanje stvari. Što znamo i od čega polazimo? Suvremena politika sve više poprima sporadičnu i emotivnu narav. Čak i u demokratskim zemljama raste moda na neo-karizmatične lidere, neovisnost odluka i prkos prema ustaljenom svjetskom poretku Jalte i Potsdama.

Raste potreba za poviješću i povijesnim argumentima u donošenju odluka, dok se i sama povijest – sa svim lošim odlukama i problematičnim nasljeđem – na velika vrata vraća kako bi provocirala umove ljudi i ponovo se uplela u svijest nacija i političkih elita. U većoj ili manjoj mjeri, nacionalistički svjetonazor se polako uvlači u svakodnevni unutarnji i vanjskopolitički diskurs.

Procesi međunarodnih odnosa su, s jedne strane ekspanzionistički u hegemonijskom poimanju Brzezinskog ili proaktivnosti Mearsheimera, dok s druge zadržavaju obrise strukturalnog neorealizma Waltza. Osjeća se podijeljenost između ravnoteže moći i sigurnosnom dilemom.

U sferi unutarnje politike, čini se da nema zemlje koja nije usvojila i prilagodila svojim uvjetima Huntingtonovo konzervativno promišljanje prijetnji i problema nacionalnog identiteta.

U nekoj široj povijesnoj usporedbi, možemo reći da se države, čak i one europske, sve više okreću ka ranim, rigidnim Vestfalskim definicijama suvereniteta i nacije, što je u mnogočemu nespojivo sa primatom nadnacionalnog međunarodnog prava i trendom demokratskog prožimanja koje je zapljusnulo zapadni (pa i istočni) svijet nakon pada Berlinskoga zida. Nije teško uočiti da upravo takav bukvalistički Vestfalizam najviše zastupaju razvijene poludemokratske i nedemokratske zemlje te zemlje u razvoju za koje diskusija o međunarodnom i nacionalnom pravu postaje zero-sum igra.

Htjele to države ili ne, politika religije, unatoč prognozama o racionalnoj sekularnosti postaje važan dio unutarnje i vanjske politike gdje igra svoju (destruktivnu) ulogu.

Svjetska pozornica međunarodnih odnosa prebiva u hibridnom stanju između prošlosti i budućnosti, između izolacije i kooperacije, između potrebe za dominacijom i straha od nje. Zemlje i nacije prolaze kroz period transformacije i preispitivanja ustaljenih sustava i dogovora. Svaki akter pokušava gledati na svijet iz kuta koji mu najviše odgovara, vođen vlastitom interpretacijom realnosti i povijesti, vlastitom interpretacijom norme, konsenzusa pa i istine. No čak i ovakva hibridnost prije ili kasnije postaje trend koji možemo proučavati.

Ali što je sa demokracijom, liberalizmom i načelima slobodne, uzajamnog poštovanja, transparentnosti i mirnog suživota?

Evidentno je živimo u svijetu u kojem demokracija – za koju se smatralo da može biti garancija mira i nenapadanja – proživljava duboku krizu i kritiku. Gledajući iz povijesnog kuta , čini se da je Europsko, pa i svjetsko proljeće završeno. Idealizam demokratske zapadne jezgre, koja je trebala biti pokretač konstruktivne globalizacije se urušava zbog nesposobnosti da pruži adekvatan odgovor na različite probleme i izazove ali i zbog izrabljivanja demokracije za ostvarivanje ciničnih pragmatičnih ciljeva.

Ironično, demokracija, koja je ponajprije vrednovala različitost, u svom je, često slijepom imperativu uvelike ignorirala tu različitost naroda, kultura i običaja koju je sama promovirala. U (plemenitoj) želji da topli pokrivač demokracije što brže prekrije svu planetu, demokratske su zemlje i savezi – ponajprije SAD i EU – počinile nekoliko važnih grešaka. Prvo, zaboravile su da u par godina žele stvoriti ono za što je njima trebalo nekoliko stoljeća krvi, reformi i preispitivanja. Zaboravile su da je demokracija izuzetak iz općeg pravila i da su upravo tiranija, monarhija, teokracija i druge autoritarne forme vladanja dugotrajne povijesne norme koje se mogu “iskorijeniti” samo kroz taj isti mukotrpni proces kroz koje su prošle demokratske zemlje. Drugo, u implementaciji liberalizma i demokratskih načela koristile su se arsenalom realizma i tražile materijalne benefite. To je naravno stvorilo duboko nepovjerenje i potvrdilo teze poludemokratskih i nedemokratskih zemalja o tome da su svi ljudi jednako pokvareni, da svi traže samo veći prostor sigurnosti, veću zaradu i da nema prave razlike između demokrata i diktatora. Uostalom, ta je razlika već razvodnjena: ljudi vide kako demokratske zemlje zbog borbe sa vanjskim prijetnjama stežu sigurnosne mjere protiv svojih građana i vide da se policija i sigurnosna tijela pretvaraju u do zuba naoružane de-facto osobne čuvare političkih elita.

Demokracija je često bila iskorištavana za ne-recipročno guranje ekonomskih interesa i velikih korporacija u financijski i ekonomski nepismene tranzicijske zemlje. Unatoč mišljenju da će slobodna trgovina riješiti mnoge probleme, podići razinu životnog standarda i svima pružiti mogućnost, očita je koncentracija ogromnog bogatstva u rukama malog broja ljudi uz rastuću nejednakost dohotka.

Iako kvalitativno živimo bolje nego ikad, emotivna ljudska percepcija situacije je sasvim drugačija. Ne, ljudi se ne bude svaki dan slaveći kanalizaciju, računala, zdravstvenu skrb, dostupnost hrane, odjeće i topline, ne započinju jutro sa knjigom o povijesti ranog srednjeg vijeka kako bi usporedili danas i onda. Oni razmišljaju i donose odluke sukladno svojoj realnosti i očekivanje od te realnosti.

Obećavalo se i očekivala se veća financijska sigurnost i stabilnost posla, manje rada uslijed tehnološkog progresa, veće poštovanje radnika. Smatralo se da demokracija i slobodno tržište trebaju stvoriti ekonomsku harmoniju i dobre konkurentske uvjete za sve. Golema razlika između očekivanja i konačnog rezultata stvorila su ljutnju i nepovjerenje. Na koncept slobodnog tržišta se sada sve više gleda kao na diktaturu kapitalizma i neoliberalizma koji je bezdušno pokosio većinu da bi pomogao manjini i porobio ljude čvrstim okovima korporativne oligarhije.

Tragično je, ali nimalo čudno da ideja slobodnog tržišta sada ima konkurenciju u obliku socijalizma ili hibridne ekonomije sa čvrstim državnim upravljanjem. Takva razmišljanja ne jačaju samo u post-komunističkim zemljama, u kojima prava konkurentna slobodna trgovina u stvarnosti nikada nije zaživjela, već i u demokratskim kolijevkama poput Velike Britanije ili SAD-a. Kao posljedica, jačaju teorije zavjere koje napuštaju svoje marginalizirane niše i na velika vrata ulaze u domenu javnog i političkog te postaju nova norma.

Manjak dubokog, filozofskog promišljanja i filozofskog idealizma u vanjskoj politici je, uz istovremeno inzistiranje na brzoj i sveobuhvatnoj demokratizaciji zemalja i društava te cinično korporativno bogaćenje zapravo ubilo suštinu demokracije ostavivši samo njenu formu. Takva se formalna demokracija sada osvećuje svojim nesmotrenim implementatorima. Nekoć su ujedinjena indijanska plemena pod vodstvom Bika koji sjedi i Ludog konja teško porazila generala Custera u bitci kod Little Bighorna, koordinirajući napade uz pomoć ogledalca, koja su dobila od kolonizatora koji su su se radovali što su uz pomoć tričarije lukavo dobili puno vredniju robu.

Nedemokratske i poludemokratske zemlje su usvojile beživotnu demokratsku ljusku napunivši je svojom, sasvim drugačijom materijom.

Svi trenutni procesi su direktna posljedica odstupanja od istinskih načela demokracije. Globalna pitanja kao što su zašto se odbija suradnja sa jednim nedemokratskim režimom a tolerira suradnja sa drugim ili zašto strani uvoz uništava domaći izazivala su podsmjeh, čuđenje pa čak i prezir establišmenta koji je bio zadužen za brigu o demokratskom razvoju. No princip ravnopravnosti može biti blaži (otvaranje vrata svima) ili stroži (principijelnost u odnosima sa svim demokratskim i nedemokratskim zemljama) ali nikako ne može biti selektivan.

Držati se pravih demokratskih vanjskopolitčkih načela je težak svakodnevan trud. U konačnici, moralni pad demokratskih političkih elita koje su bezvoljno i cinično pristale plivati nizvodno u novoj paradigmi korporacizacije same sebe, karijerizacije svega i izrabljivanja povjerenih mandata za vulgarno bogaćenje; neznanje i kratko povijesno pamćenje – kronično nepoznavanje i ignoriranje drugih sustava, kultura i zaborav negativnih stranica povijesti – sve ovo je, uz nedosljednost i nevjernost vlastitim načelima ubilo predivnu čar demokracije, njenu eleganciju i vjerodostojnost.

Nove hibridne struje su zapravo za mnoge ljude povratak na stare, dobro uhodane staze nekih dubljih ali dobro znanih povijesnih razdoblja kada je svaka država bila tvrđava unutar koje su vladari činili što hoće; kada je bilo jasno definirano tko je neprijatelj a tko prijatelj. Bez restrikcija i bez okolišanja.

U takvim uvjetima, demokracija se pretvara u simbolizam, formu, protokolarni proces koji u jednakoj mjeri odgovara ljudima i političkim elitama. Već dugo vremena vidimo kako takva profanirana demokracija dovodi na vlast duboko nedemokratske lidere. Čak i u zapadnom svijetu. Ako je demokracija volja naroda, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da sažaljenjem primimo tu činjenicu i zaključimo da ljudi žele takve lidere.

Prominentne grane teorija međunarodnih odnosa su zapravo propustile taj bitan element individualne i kolektivne frustracije i podložnost društvenog bića nostalgiji, ne samo recentnoj, već i onoj dubljoj. Na odnose između država gledalo se iz pretpostavke da su te države homogeni organizmi a da sama država nastupa vođena općim nacionalnim interesima. No ti modeli nisu uzeli u obzir duboku polarizaciju, koja je danas novi destruktivni fenomen demokratskog svijeta, nisu uzeli u obzir religiju, demografiju, ali ni činjenicu da je u mnogim zemljama – i velesilama i demokracijama – došlo do nazadovanja u Maslowljevoj hijerarhiji potreba.

Moja je pretpostavka da je društvo koje je doseglo vrhunac piramide i na tom vrhu bilo neko vrijeme, puno podložnije autoritarizmu, diktaturi i želji za čvrstim upravljanju ako mu se uslijed nekih unutarnjih i vanjskih poremećaja počeo urušavati donji, bazični i sigurnosni dio piramide.

Stanovnici hibridnog svijeta svjesno ili nesvjesno daju prednost novom, odnosno starom obliku društvenog dogovora u kojem se društvo odriče visokih ideala u zamjenu za bazičnu egzistencijalnu sigurnost i šutke tolerira bogaćenje autoritarnog vladara i vladajuće kaste sve dok isti generiraju kakav-takav “trickle-down”, i liječe društvene frustracije uz pomoć selektivnog obračuna sa “krivcima” za financijske i političke probleme, prividom neovisnosti, snage i vanjskih pobjeda

Ako će svijet bliže budućnosti doista biti takav, onda bi za sigurnost cijelog svijeta bilo najgore da ostane netko tko će braniti demokraciju ognjem i mačem jer bi upravo ostaci plemenitih namjera mogli utopiti svijet u krvi. Treba pošteno priznati poraz i adaptirati se novoj realnost.

Adaptirati se ali ne i prihvatiti je. Jer ovo ne znači smrt demokracije. Ljudi imaju konstantnu potrebu za unutarnjim intelektualnim i duhovnim razvojem i taj je razvoj nespojiv sa autoritarizmom i diktaturom. Ako smo ušli u povijesno razdoblje čvrstog upravljanja, onda je to zalog povratka demokracije, koja će se poput cvjetića što probije debeli pokrivač asfalta prije ili kasnije ponovo pojaviti. Hoće li taj cvjetić uspjeti ili će biti zgažen? Ovisi o nama.

Autor je dr.sc., stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

You may also like