Treba reći, nije to socijalna mjera nego represija

Komentar

Ne možeš razviti tržište, ako nemaš tržišno orijentirane dionike koji će se na tom tržištu natjecati. Ako ova elementarna logika do sada nije bila jasna, postala je jasna ovih dana na usporedbi djelovanja Vlade Republike Hrvatske, i pripadajućih joj podržavatelja, u Hrvata većinskih, s reakcijom drugih europskih vlada na poskupljenje cijena energenata, u ovom slučaju naftnih derivata.

Dok Nizozemska, Španjolska, pa i poslovično etatistička Francuska smanjuju poreze i trošarine, te dio dobivenog poreza na dodanu vrijednost iz naftnih derivata vraćaju kroz vaučere za socijalno ugrožene, hrvatsko fiksiranje cijena svrstava nas uz bok nekoliko latinoameričkih rješenja globalnog energetskog poremećaja.

Elementarni tržišni aksiom prema kojem fiksiranje cijena rezultira nestašicama i slabijom kvalitetom proizvoda koji se nude krajnjem korisniku što je u konačnici krajnji udar na standard građana i direktna akcija ka njihovom osiromašenju, premda premijer tvrdio suprotno, dokazao se već prvoga dana kada je uredba vlade o fiksiranju cijena naftnih derivata stupila na snagu.

Dvije su kompanije odlučile prestati nabavljati premium goriva, koja koriste svi noviji automobili, dakle i oni koje je država zahtijevala uvesti u javni taksi prijevoz, čime će svi takvi posjednici automobila morati koristiti, za svoje automobile, neadekvatno gorivo koje će izazivati više kvarova. Učinili su to zbog toga što im se ne isplati trgovati takvom vrstom goriva stvarajući gubitak.

Namjerno stvaranje gubitka vlastitim dioničarima je kazneno djelo i ponašanje protivno elementarnoj ekonomskoj logici.

Na formiranje cijene derivata utječe niz faktora. U prvome redu tu je cijena sirove nafte, koja kroz zadnjih nekoliko mjeseci raste uslijed povećane potražnje zbog oporavka gospodarstva nakon pandemijskog zatvaranja te paralelno s time sporijeg zadovoljavanja ponude te pražnjenja zaliha energenata u korist energetske krize na Dalekom istoku.

U formulu za određivanje cijene treba uvrstiti i odnos kune i američkog dolara, čija je snaga u godišnjem porastu.

Nakon ovih, za hrvatsku vlast objektivnih uzroka, jer bilo bi neozbiljno govoriti o tomu kako Hrvatska može utjecati na tržište sirove nafte ili vrijednost valuta, valja spomenuti trošarine, koje u fiksnom obliku iznose oko 4 kune po litri goriva za benzine i 3 kune po litri goriva za dizele. Dodatno, na sve to se uračunava i porez na dodanu vrijednost u iznosu od 25 posto, što je vrlo visoko, jer jedino Mađarska u okruženju ima viši PDV, od 27 posto. Ako zbrojimo ove, za hrvatsku vlast kontrolibilne troškove i usporedimo ih s okruženjem uvidjet ćemo kako imamo jednu od viših stopa državnog ugriza, ne samo u okruženju, nego i u Uniji.

U tim okolnostima, hrvatska se vlast, ponovimo, nije povela za protržišnim, pa i kejnzijanskim primjerima Francuske, Njemačke, Španjolske, Portugala i Nizozemke, nego je fiksirala cijenu svih goriva na 30 dana, pa i onih premium goriva, po uzoru, valjda, na chavistički administracije nekoliko zemalja Latinske Amerike. Time je marže kompanija, koje su ionako iznosile najmanji dio cijene litre goriva (10 do 15 posto) smanjila gotovo na pola, dok se vlada nije odrekla trošarina, a u PDV-u se odrekla oko 5 posto svojih prihoda.

Pažljivijem će čitatelju do sada već biti jasno kako se ovdje ne radi ni o kakvom socijalnom pitanju i obrani standarda građana, jer ako se ova mjera, i odsustvo smanjenja državnih apetite (barem privremeno) i objektivne okolnosti na globalnom tržištu u kombinaciji nastave dalje, kompanije će moći nastaviti opskrbu tržišta samo protuzakonito.

Ponovimo, protuzakonito je namjerno stvarati gubitke vlastitoj kompaniji tj poslovati s negativnom maržom. Ako kompanije prestanu raditi svoju društvenu opskrbnu funkciju, tko će to činiti umjesto njih? Država? Kako će se onda građani, s kakvim god hoćeš, od države sačuvanim standardom, voziti? Kako će se odvijati opskrba?

Posebna su tu priča premium goriva, ako govorimo o negativnoj marži. Nejasno je naime, čak i najdobronamjernijem umu prema politikama Vlade, zbog čega se interveniralo u cijenu luksuzne robe. Ona ne ulazi ni u kakva mjerenja bogatstva i siromaštva, prema niti jednom socijalnom kriteriju. Luksuz je svuda na svijetu, pa čak i u zemljama Latinske Amerike roba u čiju se cijenu ne dira, jer na njemu i fiskalno najrepresivnija država vidi priliku za značajan dio kolača.

Iz svega ovoga valja zaključiti, kako ovo nije socijalna mjera, nikakva kejnzijanska intervencija za spas standarda građana, ovo je represija nad tržištem, nad ekonomskim slobodama, koja bi, ako se uskoro ne zaustavi mogla rezultirati osiromašenjem cijelog pučanstva, a ne samo kompanija koje se u pravilu prve nađu u redu kad treba financirati nacionalni sport, kulturu, obnove od potresa ili nabavljati respiratore.

A kako se ono zove kad te netko namjerno osiromaši?

You may also like

0 comments