Iako je među Hrvatima uvriježeno mišljenje da Englezi nisu naši prijatelji, danas se mnogi prisjećaju da nisu svi političari Velike Britanije bili protiv slobodne i nezavisne Hrvatske.
Piše: Marijan Opačak
Najsvjetliji primjer podrške iz Velike Britanije dolazio je od Margaret Thatcher. Prva žena premijer Velike Britanije od 1979-1990, najzaslužnija je za preporod ekonomije Velike Britanije iz socijalističke, nacionalizirane, državne ekonomije (kao što je danas hrvatska ekonomija) u jedno od, danas, najvećih gospodarstava svijeta. Njezinu ekonomsku politiku, u većoj mjeri, nastavili su i Laburistički premijeri. Kao jedan od vođa ondašnjeg slobodnog svijeta postala je, zbog svoje nepopustljivosti kako u unutarnjoj politici, tako i prema totalitarnim režimima, poznata po nazivu Željezna dama.
Danas kada Hrvati slave 25. godišnjicu međunarodnog priznanja, mnogi naši političari iz tih vremena prisjetili su se njezinih riječi da bi, da je ostala premijer, svim silama spriječila velikosrpsku, fašističku agresiju na zemlje bivše Jugoslavije, kao i nastanak tzv. Republike Srpske. Njezina nas podrška ne bi trebala čuditi. Odgojena u obitelji malih obrtnika, u anglosaksonskoj konzervativnoj sredini kao pobožni kršćanin, od ranog doba je naučila cijeniti rad i zasluženu nagradu, a kao dijete koje je preživjelo II. Svjetski rat, naučila je cijeniti i slobode koje treba imati svako demokratsko društvo.
Upravo danas se treba zapitati zašto ona nema jednu ulicu ili barem uličicu u Zagrebu? Danas kada smo okruženi ratnohuškačkim susjedima, kada opet pušu zli vjetrovi fašizma s istoka, u vremenu kada premijer članice EU, u doba slobodnog tržišta i trgovine poziva na nacionalizaciju, više je nego ikad potreban dobri duh M. Thatcher u Hrvatskoj. Pa barem da joj odamo počast malom uličicom kad već nemamo hrabrosti voditi se njenom politikom.
