[vc_row][vc_column width=”1/3″]Piše Jasmina Trstenjak [/vc_column][vc_column width=”2/3″]S obzirom na to da je nedavno usvojeni premijski model poticanja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije novost u Hrvatskoj, pripremili smo seriju tekstova u kojima donosimo: pojašnjenje najzastupljenijih modela poticanja obnovljivih izvora u Europi te razloge njihove primjene (I), što uvođenje premijskog modela donosi Hrvatskoj i kako će funkcionirati (II), studije slučaja drugih zemalja koje su uvele premijski model te pouke koje možemo izvući iz njihovog iskustva (III i IV).[/vc_column][/vc_row]
Europa, kao što je poznato, prolazi kroz preobrazbu – energetsku tranziciju na obnovljive izvore energije i ugljičnu neutralnost. Zbog krize koju je izazvala pandemija koronavirusa naglasak na toj tranziciji postaje još veći, a ulaganje u obnovljive izvore dio plana oporavka od neočekivanog udarca.
Europa se davno opredijelila za izvore energije koje ima, kao što su sunce ili vjetar, i postupno krenula u proces njihove tržišne integracije. Taj prelazak na “zeleni kontinent”, kojemu se teži u zacrtanim europskim ciljevima za narednih nekoliko desetljeća, ne događa se ni lako ni brzo, što je Hrvatska osjetila i na vlastitoj koži. Zbog toga je Europska unija odlučila da će na razne načine poticati energetsku tranziciju. Upravo se to namjerava ostvariti poticajima za obnovljive izvore energije: potaknuti razvoj nove tehnologije do te mjere kada ona postaje sposobna samostalno poslovati na tržišnim načelima. U nekim zemljama (i tehnologijama) to je već moguće. U drugima taj proces još traje.
Europske zemlje uvele su različite modele poticaja proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. No, ako se zadržimo samo na primarnima (sekundarni modeli su razni financijski poticaji kao što su krediti i sl., zatim porezne olakšice, različiti sustavi obračuna, itd.), najčešći su nama najpoznatiji i često kritiziran sustav obvezujućih cijena, odnosno feed-in sustav (engl. Feed-in tariff, skraćeno FiT) u kojem se naknada uglavnom dodjeljuje administrativno, zatim premijski sustav (engl. Feed-in premium, FiP) u kojem se premija dodjeljuje putem natječaja te sustav obvezujućih kvota (engl. green certificates quota system).
Posljednjih desetak godina europskom scenom, pa tako i hrvatskom, dominirao je sustav obvezujućih cijena ili FiT, koji je bio nužan kako bi investitori bili voljni riskirati na novim tržištima. Nakon identifikacije i pronalaska rješenja za početne barijere, sustav natjecanja bio je logičan slijed kako bi došlo do smanjenja troškova obnovljivih izvora energije. FiT je, stoga, dobio svojeg nasljednika – premijski sustav. Na unaprijeđeni model, u kojem je tržišni utjecaj jači i s kojim se kreće u drugu fazu energetske tranzicije, prelazi i Hrvatska. Vlada je na sjednici od 14. svibnja 2020. usvojila Uredbu o kvotama za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija s kojom kreće primjena premijskog modela za obnovljive izvore te novi investicijski ciklus. Obrazloženje uredbe možete pročitati ovdje.
S obzirom na to da je premijski model novost u Hrvatskoj, pripremili smo seriju tekstova u kojima donosimo detaljnije pojašnjenje modela poticanja obnovljivih izvora energije u Europi te razloge njihove primjene (I), što premijski model donosi Hrvatskoj i kako će funkcionirati (II), studije slučaja drugih zemalja koje su uvele premijski model, kao i najvažnije pouke koje možemo izvući iz njihovog iskustva (III i IV).
U ovom uvodom, prvom tekstu osvrnut ćemo se najprije na ono temeljno – pojašnjenje i svrhu dva najzastupljenija modela poticanja obnovljivih izvora energije u Europi: FiT-a i FiP-a.
Za početak, podsjetimo zašto se uvodio FiT, odnosno kako on funkcionira. Prema sustavu FiT-a, proizvođači obnovljivih izvora energije dobivaju ukupnu fiksnu naknadu po kilovatsatu proizvedene energije. Država sklapa ugovor s operatorom elektrane na temelju kojeg tijekom određenog broja godina (u Hrvatskoj je to bilo 14 godina) plaća unaprijed definiranu cijenu za svaku isporučenu jedinicu električne energije, a stjecanjem statusa povlaštenog proizvođača operater elektrane dobiva pravo prioriteta na mreži, što znači da je operator prijenosa dužan preuzeti svu isporučenu energiju. Dakle, povlašteni proizvođač u sustavu FiT-a nije izložen promjenama na tržištu električne energije, nego je zaštićen kupoprodajnim ugovorom sa zajamčenom otkupnom cijenom. Također, u većini slučajeva povlašteni proizvođač u FiT sustavu nije odgovoran za odstupanja od plana proizvodnje i prouzročenu neravnotežu u elektroenergetskom sustavu.
Naknada u FiT-u se može odrediti ili na administrativnoj osnovi prema državnim procjenama ili putem natječaja i varira s obzirom na tehnologiju i veličinu postrojenja. FiT-ovi s administrativnim postavkama uvedeni su u vrijeme kada su obnovljive tehnologije bile nezrele i tehnološki je napredak trebalo poticati na taj način. Međutim, radi smanjenja troškova obnovljivih izvora, ali i očitih nedostataka, FiT sheme su zamijenjene drugim instrumentima. Naime, jedna od najčešćih kritika ovog sustava jest da je dodjela visoke razine poticaja nezrelim tehnologijama rezultirala brzim povećanjem ukupnih troškova poticaja. No, više tarife bile su nužne kako bi investitori bili voljni riskirati s novom tehnologijom. FiT sustav je pokrenuo veću implementaciju obnovljive energije u vrijeme kada je jaz između obnovljivih i konvencionalnih izvora energije bio znatan, no troškovi razvoja obnovljivih izvora energije stekli su značajan udio u finalnoj cijeni električne energije, što je u konačnici opteretilo industriju, posebno energetski intenzivne sektore, i džepove krajnjih potrošača. Također, postalo je jasno da FiT sheme nisu slijedile brzinu tehnološkog napretka i izolirale su proizvođače obnovljivih izvora energije od evolucije tržišne cijene.
Zbog svega navedenog te pada troškova obnovljivih izvora Europska komisija je smatrala da je došlo vrijeme da se klasični poticaji s garantiranom cijenom ukinu ili smanje te da obnovljivi izvori budu ili potpuno ili djelomično na tržištu.
Od 1. siječnja 2016. na sve nove programe i mjere poticaja moraju se primijeniti ova načela.
Premijski sustav poticanja navodi se kao primjer tržišno orijentiranog sustava poticaja. Povlašteni proizvođač u tom sustavu prodaje svoju energiju izravno na tržištu i za nju na cijenu koju je postigao na tržištu dobiva dodatni iznos premije. Dakle, za razliku od fiksnih tarifa, sustav poticanja premijom je transparentniji i tržišno orijentiran s obzirom na to da je tržišna cijena električne energije dio ukupnog prihoda koji povlašteni proizvođači primaju.
FiP nudi jasne prednosti u smislu integracije tržišta obnovljivih izvora, i to povezivanjem naknade na tržišne cijene. Model premija je, prije svega, predviđen za postupnu integraciju obnovljivih izvora energije na tržište i zapravo je napredniji oblik modela sustava zajamčenih cijena s nekoliko mogućih razina izloženosti povlaštenih proizvođača tržišnim rizicima. On sadrži potrebu veće aktivnosti povlaštenih proizvođača na tržištu električne energije, a slijedom toga i izlaganje riziku. Djelotvornost premija, s obzirom na stupanj izloženosti tržištu, ovisi o tome jesu li fiksne ili promjenjive, koliko se često određuju njihove vrijednosti (po satu, mjesečno, kvartalno ili godišnje) te postoji li najniži i najviši iznos koji povlašteni proizvođači ostvaruju za proizvedenu električnu energiju.
Pritom su proizvođači s promjenljivom premijom manje izloženi tržišnom riziku proizvođača s fiksnom premijom. Također, u premijskom sustavu proizvođači su odgovorni za odstupanja u odnosu na planiranu proizvodnju, pa su posljedično prisiljeni i bolje prognozirati vlastitu proizvodnju. Ovisno o tome kako je model definiran, FiP ne eliminira rizik od prodaje električne energije garantirajući pravo prvokupa. Stoga povlašteni proizvođači trebaju osigurati prodaju proizvedene električne energije trećoj strani, konzumirati je na mjestu proizvodnje ili, pak, sudjelovati na burzi električne energije, piše portal OIE.
