Urednički komentar
Posljednjih se dana zagužvalo na relaciji između državne administracije i Hrvatske udruge proizvođača bioplina. Do šuma u komunikacijskom kanalu došlo je glede pogleda na rješavanje problema u kojima su se proizvođači energije iz bioplina našli uslijed objektivnih vanjskopolitičkih situacija koje su utjecale na cijenu sirovina iz kojih oni proizvode.
Navedena situacija je kulminirala prije nekoliko dana, na prilično alarmantnoj tiskovnoj konferenciji iz ove sektorske i interesne udruge upozorili kako više od godinu dana upozoravaju na probleme nudeći svojevrsna rješenja.
Tri su mjere koje bioplinari traže, a koje bi omogućile nastavak rada postrojenja, u uvjetima kada cijena sirovine raste.
Naime, već je i najpovršnijem čitatelju novina i portal jasno kako je zbog rata u Ukrajini i pripadajuće situacije u Crnom moru došlo do velikih izazova u opskrbi Europe žitaricama s istoka, te do potresa na tržištu prehrambenih burzovnih roba.
Tako je i s kukuruzom, čija je cijena na svjetskim burzama porasla 130 do 170 posto. Zbog ove su činjenice mnogi bioplinari došli na rub opstanka, generiraju gubitke i primorani su značajno smanjiti proizvodnju.
Žele isključenje svojih postrojenja iz Uredbe o Zakonu o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena struje, koja bi omogućila postrojenjima do 26 MW nastavak proizvodnje. Također, traže uključenje u poticaje za obnovljive izvore energije, kako bi im se, u vremenu visoke cijene sirovine, omogućio financijski bonus. Naposljetku, traže da ih se uključi u novu metodologiju izračuna cijene prodaje struje HROTE-u. Jer mnogi od njih su ugovore morali napustiti zbog objektivnih okolnosti, a pravila im ne dopuštaju vratiti se u njih temeljem nove metodologije.
Iz državne administracije čini se nemaju sluha za ove prijedloge, ako je suditi po neslužbenoj komunikaciji koja izlazi u medijima glavne struje. Poručuju kako nije moguće očekivati pomoć sve dok se iz proračuna potiče proizvodnja kukuruza oko 300 eura po hektaru.
Radi se o poljoprivrednoj kulturi koju Hrvatska u velikom postotku (oko 50 posto) izvozi na tržišta zemalja EU, a onda uvozi rafinirane proizvode te sirovine, no to je neka druga tema.
Neprijeporno jest točno to što ova industrija kao sirovinu koristi kukuruz, no jednako je tako činjenica kako sa svojoj potrošnjom od 4 posto hrvatske silaže, bioplinari zadovoljavaju europsku direktivu RED II. Ona se odnosi na buduća bioplinska postrojenja, a kaže kako nije moguće koristiti više od trideset posto silaže za potrebe proizvodnje energije.
Također, bioplinska postrojenja u razvijenim zemljama poput Njemačke služe za zbrinjavanje, tj iskorištavanje, nus proizvoda prehrambeno prerađivačke I stočarske proizvodnje, što je put prema visokom udjelu energetske samodostatnosti i održivosti, što je tema koja je u Europi uslijed agresije na Ukrajinu i uvođenja embargo na energente s istoka postala iznimno važna.
Na velikoj količini neobrađene zemlje, koja je u Hrvatskoj, na žalost činjenica, primjerice samo u Sisačko moslavačkoj županiji ima više od 100 tisuća hektara neobrađene zemlje, mogla bi se posaditi energetska kultura, koja bi uz spomenuti poljoprivredni i prerađivački otpad mogla poslužiti kao idealna sirovina. Time bi nedvojbeno pao u vodu argument o korištenju poticane culture kao sirovine za bioplinska postrojenja.
U vremenima kada se infrastrukturno prilagođavamo na nove prilike u smislu nabave jednog od ključnih energenata za energetsku tranziciju, gradimo nove plinovode i terminale za ukapljeni plin, te ponovno razmatramo kratkovidne politike restrikcija drugog tranzicijskog goriva prema niskougljičnom gospodarstvu, nuklearne energije, čini se kako je odsustvo sluha za bioplinska postrojenja još kratkovidnija politika.
Naime, ova se zemlja obvezala na postizanje niskog, pa i nultog otiska CO2 do 2030., odnosno 2050. godine u sklopu europske energetske i zelene politike. U tu svrhu brojne europske zemlje donose strategije koje žele postići dobar i održiv energetski miks, u kojemu bi bioplinska postrojenja mogla igrati veliku ulogu jer mogu proizvoditi i struju, kada je potreba za strujom veća, ali i plin, proizvodnjom kojega je ova zemlja, nedostatna. I to uz nultu emisiju CO2.
Pogotovo ako osvijestimo činjenicu kako je bioplin, baš poput vjetra i sunca, značajan oblik obnovljive energije. Samo što, za razliku od vjetra i sunca njegova sirovina jest stabilna, a može raditi 24 sata na dan, sedam dana u tjednu. Gotovo stalno, osim kad je postrojenje u redovnom održavanju.
U Hrvatskoj postoji 42 bioplinska postrojenja (47 MWh) što je premalo za procjene prema kojima bi se oko 20 posto hrvatskih potreba za plinom moglo riješiti ovakvom proizvodnjom. Ako tome prispodobimo činjenicu kako Hrvatska sada proizvodi 0.7 milijardi prostornih metara plina od potrebnih 2,7 milijardi prostornih metara, osvijestit ćemo koliko bi ova industrija mogla biti važna za hrvatsku energetsku strategiju i politike postizanja nulte emisije CO2.
Za to su potrebne daljnje investicije u proizvodnju, skladištenje i transport, koje bi se mogle naći pod ozbiljnim izazovima ako se politika državne administracije prema ovoj industriji nastavi u obliku kakvom je naznačuju neslužbeni izvori iz Vlade u recentnim izdanjima dnevnih novina.
Stoga, umjesto odsustva sluha za probleme ovih proizvođača, koji su do sada u svoja postrojenja uložili više milijardi kuna, uostalom kao i državni proračun kroz razne subvencije, trebalo bi razmisliti o nelogičnostima, namjernog ili slučajnog svejedno je, ubijanja ovih postrojenja, jer njihovo ponovno pokretanje bilo bi višestruko skuplje.
