Političar koji je uveo Hrvate u Kraljevinu SHS i nad njima provodio unitarističku represiju, a potom branio njihovo pravo da o sebi odlučuju, zbog čega je i stradao, Svetozar Pribićević, 140 godina od njegova rođenja ne pobuđuje gotovo nikakvu pažnju hrvatske javnosti, ocjenjuju povjesničari.
Među povjesničarima postoje oprečna mišljenja o političaru i novinaru Svetozaru Pribićeviću, rođenu prije 140 godina (26. listopada 1875.) u Hrvatskoj Kostajnici. Neki ga označavaju kao istinskog političara, a drugi ukazuju na njegove korjenite prevrate zbog kojih se o njemu “mora govoriti u pluralu”. No i jedni i drugi priznaju da nikoga nije ostavljao ravnodušnim.
Taj je čovjek, kažu povjesničari, “donio najljepše drago kamenje u krunu kralja Aleksandra”, bio prerevan ministar unutarnjih poslova, otjerao u zatvor hrvatskog lidera Stjepana Radića, a potom se usprotivio beogradskom hegemonizmu, sklopio koaliciju s Radićem i nakon njegove smrti nastavio suradnju s Vlatkom Mačekom. Potom je bio uhićen i zatvoren te zadnje dvije godine života proveo u emigraciju. Umro je u Pragu 15. rujna 1936.
Ondje objavljuje djelo “Diktatura kralja Aleksandra” (1933.) koje je snažno napadnuto u srbijanskoj politici. Kritičarima knjige šalje pismo u kojem kaže da “Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima” te da Hrvati “traže pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat”.
Povjesničari Stjepan Matković i Tvrtko Jakovina se slažu da je sjećanje na Pribićevića prisutno u hrvatskoj historiografiji, dok političar Milorad Pupovac smatra da je sjećanje na nj živo i u političkoj javnosti. “Ništa manje živo nego li sjećanje na njegova ‘starijeg’ partnera, seljačko-demokratske koalicije, Vlatka Mačeka”, kaže predsjednik Srpskog narodnog vijeća i zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru.
Može se smatrati da je njegov lik doživio odgovarajuće zanimanje povjesničara, iako još postoji dosta prostora za detaljnije proučavanje njegova političkog profila, kaže povjesničar s Hrvatskog povijesnog instituta Stjepan Matković. Precizira da se to odnosi na Pribićevićeve suodgovornosti zbog načina stvaranja prve jugoslavenske države te na kruto obavljanje dužnosti ministra unutarnjih poslova i prosvjete u Kraljevini SHS koje je zapamćeno po represivnom nametanju integralnog jugoslavenstva i centralizma.
Pribićevićeva uloga u formiranju srpske politike u Hrvatskoj, uloga njegove trojice braće, njegov doprinos hrvatsko-srpskoj koaliciji te njegova uloga u nastanku prve Jugoslavije nije ni dovoljno istražena ni dovoljno prisutna na ozbiljan način u našoj istraživačkoj javnosti, smatra Pupovac te ističe da su se i njegovi glavni istraživači poput Ljube Bobana i Hrvoja Matkovića manje bavili cjelinom njegove političke biografije.
Matković ističe da su temeljni rezultati istraživanja o Pribićeviću nastali početkom 1970-ih godina, kada se intenzivnije raspravljalo o prirodi jugoslavenske tvorbe, federalizmu i hrvatsko-srpskim odnosima, pri čemu je povijest dobivala na važnosti u javnim raspravama. U tom pogledu su hrvatski povjesničari nepovoljno gledali na Pribićevićevo provođenje moći kad je bio na političkom vrhu, a više razumijevanja pokazivali za akciju u redovima proturežimske oporbe tijekom 1930-ih godina, objašnjava Matković.
Povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Tvrtko Jakovina se slaže da se znanost bavila Pribićevićem i da su prije puno godina napisane velike monografije, ali smatra da “point” istraživanja Pribićevića ne bi trebao biti samo pronaći nešto novo u njegovu životu, nego iz današnjeg konteksta dati drugi pogled na Pribićevića. To se nije dogodilo jer je suvremenost nametnula neke druge teme, kaže Jakovina.
Politička baština najpoznatijeg hrvatskog Prečana iznimno je velika i zanimljiva, ali za nju nitko danas ne mari jer su se povijesne prilike potpuno okrenule, ističu sugovornici. Pupovac smatra da u današnjoj općoj hrvatskoj javnosti manjka svijest o Pribićevićevoj ulozi te da se njegova baština ne uzima kao jedan od orijentira. Uostalom, ni njegov partner Maček ne prolazi bolje. Hrvatsko-srpsko historijsko partnerstvo ne dobiva mnogo prostora u današnjoj političkoj ideji Hrvatske, ocjenjuje. “Bojim se da još uvijek ne postoji ni znanstvena ni politička zrelost za njegovu ozbiljniju valorizaciju. Jedno je sigurno, vrijeme upotrebe, kakvo je bilo u prvoj polovici 90-tih, Pribićevićeva imena za prigodne političke potrebe, iza nas je. No treba reći da je dio te baštine uništen ratnim raspadom zajedničke države i djelovanjem politika i s hrvatske i sa srpske strane koje su bile i ostale protivnice njegovoj politici hrvatsko-srpskih odnosa”, objašnjava Pupovac.
Da smo u ovoj zemlji imali namjeru graditi i nastavljati na pozitivnim primjerima, Pribićević je mogao postati poznatiji, prisutniji u memoriji, kaže Jakovina i dodaje da “nismo nastojali graditi ni na pozitivnim ni na negativnim primjerima”.
Kad su u pitanju Srbi, mi ih ocjenjujemo kao kolektivitet, bez nijansiranja, i u tome je stradao Pribićević kao što su stradali i drugi. No, da nije Srbin, vjerojatno bi bio zanemaren zbog promijenjenog povijesnog diskursa, što je doživio i HSS, ocjenjuje Jakovina i zaključuje: “Ja mislim da Vam je to potpuno izgubljeno. Pošto nema tako velike uloge srpskog elementa u Hrvatskoj, ta baština više pripada prošlosti”.
Matković smatra da bi u načelu Samostalna demokratska srpska stranka imala najviše motiva da se oslanja na njegovu tradiciju i to zbog bliskosti imena, svjetonazorskih deriviranja tadašnjih oblika liberalizma, stranačkog organiziranja i činjenice da je Pribićevićeva Srpska samostalna stranka bila vodeći predstavnik Srba u banskoj Hrvatskoj, a i u međuraću je pod drugim imenom – Samostalne demokratske stranke – bila perjanica “prečanskog” dijela srpske zajednice.
Aktualna srpska politika u Hrvatskoj i njezine institucije poput Samostalne demokratske stranke i Srpskog narodnog vijeća nasljeđuju njegovu političku ostavštinu i ostavštinu samostalske politike općenito, odgovara Pupovac. Zato se stranka i zove “samostalna” i zato toliko snažno inzistira na samostalnosti srpske politike u Hrvatskoj, na njezinoj građanskoj i njegovoj lijevoj, antifašističkoj tradiciji, kaže i dodaje: “Kao i stranka kojoj pripadam tako i ja nasljeđujem njegovu baštinu kao i baštinu njegovih suvremenika i njegovih prethodnika poput Medakovića i Matijevića”.
Međutim, slom Jugoslavije i jugoslavenstva odnosno korjenita promjena geopolitičkih odnosa u znatnoj mjeri ograničavaju mogućnost osuvremenjenja Pribićevićeva opusa pa se on povremeno u skladu s time javlja isključivo na stranicama časopisa koji se bave povijesnim temama, precizira Matković. Čak i kad bi postojala njegova politička replika, Pribićevića u Hrvatskoj ne može biti, jer naprosto uloga i broj Srba u Hrvatskoj ne dopuštaju suvremenog Pribićevića. To može biti samo blijeda slika i to ne zbog individualnih kvaliteta mogućeg nasljednika nego zbog promijenjene demografske i povijesne slike, kaže Jakovina.
Pored činjenice da je situacija u kojoj je Pribićević djelovao nepovratno prošla, iskustva iz 1990-ih su pokazala neodrživost jugoslavenske države. Bez obzira na Pribićevićev zaokret, baština jugoslavenske zamisli na političkoj razini može biti samo uteg za suvremenu Hrvatsku i opterećenje u njenom unutarnjem životu pa tako i u odnosima sa susjednom Srbijom. S druge strane, njegovo djelovanje je sastavni dio hrvatske nacionalne povijesti i ne može se zaobići, ako se želi ozbiljnije raspravljati o prošlosti, zaključuje Matković.
U hrvatsko-srpskim odnosima se dogodio historijski pad. Partnerstvo je obezvrijeđeno, a nerijetko i stigmatizirano, dok je sukobljavanje postalo dominantno i samorazumljivo, ocjenjuje Pupovac. Moglo je biti i više primjera od samog Pribićevića, iako je bio najvidljiviji, ali kad nas ni u jednom korpusu nije postojala volja da se tako stvari organiziraju. Na Pribićeviću se osobito moglo graditi pred rat i naročito za vrijeme rata u Hrvatskoj, ali mi to nismo učinili, kaže Jakovina.
Pribićević i njegovi samostalci s jedne i njegovi hrvatski partneri s druge su se čuvali jedni od drugih te od trećih. Bili su faktor ravnoteže u ukupnim hrvatsko-srpskim, a time i jugoslavenskim odnosima, kaže Pupovac i dodaje: Danas stvari stoje drukčije. Nije samo razoreno partnerstvo i ravnoteža odnosa već ozbiljno umanjena i samostalnost i hrvatske i srpske nacije. Više smo postali robovi svojih ideja slobode i samostalnosti nego li njihovi stvarni akteri. To sigurno nije perspektiva koju je iza sebe ostavio Svetozar Pribićević, zaključuje Pupovac.
Gledano na hrvatsko-srpske odnose izvan Hrvatske, Jakovina upozorava da se oni sporo grade, a lako ruše. Izbjeglička krizaje pokazala je da nam je dovoljno pola dana da srušimo višegodišnje napore, najmanje na razini retorike, ali i u stvarnim odnosima među političkim elitama. Ne mora značiti da oni vode u rat, ali pokazuje da je situacija vrlo fluidna pa i opasna.
