Komentar
Tekst nagrađivanog istraživačkog portala, jučer je ponovno podigao prašinu vezano uz tvrtke i poduzetnike u sektoru energetike. U tekstu stoji kako je malteška tvrtka Pavla Vujnovca, poznatog javnosti kao vlasnika Energia naturalis grupe (ENNA Grupa), u čijem sastavu posluje Prvo plinarsko društvo (PPD), posudila drugoj malteškoj tvrtki istoga suvlasnika novac kako bi isplatila posjednika potraživanja prema Dalekovodu i došla u posjed tog potraživanja.
Nevolja je u tome što je prodavatelj potraživanja bila tvrtka majke Damira Škugora, glavnog aktera USKOK-ove Akcije plin, gdje je, prema inkriminaciji, grupa pojedinaca na trgovini plinom prisvojila novac koji bi, u nekom etičnijem scenariju, završio u INA-i, čime su oštećeni dioničari kompanije, proporcionalno udjelima.
Dramai panika kako to obično u nas biva, jer percepcija je čudo, a oporba ne stoji najbolje te treba iskoristiti svaki trenutak, radilo se o organiziranoj kampanji ili ne, ne bi li se stvorila atmosfera pada vlade.
No što je suština, vidljivo iz medijskih napisa? Valja se to zapitati zbog toga što akteri koji su spomenuti u tekstu nagrađivanog istraživačkog portala nisu negirali postojanje ove transakcije, dapače, gospodin Vujnovac je u priopćenju objasnio kako je posao tekao i što se dogodilo.
Pa krenimo redom medijskih saznanja.
Kako nikada nitko potraživanje nije kupio po sto posto nominalne vrijednosti, ono je otkupljeno prema diskontnoj cijeni, baš kao što je to slučaj kod industrije otkupa potraživanja u cijelome svijetu, pogotovo kada se potražuje od tvrtke koja se našla u privremenim problemima ili onima trajnijima. Visina diskonta obično ovisi o izgledima za naplatu potraživanja.
Slučaj kod Dalekovoda je htio da se ta tvrtka nalazi u privremenom problemu, a kako je tome tako potvrđuju i prijepori koji svoje oživotvorenje imaju u sudskim sporovima koji se upravo vode, a tiču se dokapitalizacije, preuzimanja i glasovanja na skupštini dioničara Dalekovoda.
Uostalom, mnogi se građanin našao u takvoj situaciji kada su njegov dug prema nekom operateru ili komunalnom poduzeću otkupile tvrtke iz takve industrije, od kojih prednjači jedno odvjetničko društvo, vrlo povezano s dva dnevna lista glavne struje.
Malteška tvrtka (Constructor Line) u kojoj je prema javno dostupnim podacima gospodin Vujnovac suvlasnik, sudjeluje u dokapitalizaciji Dalekovoda, prirodna je želja suvlasnika bila domoći se što je većeg broja potraživanjima prema Dalekovodu, kako bi ih iskoristili u budućim operacijama upisivanja potraživanja i vlasništva.
Banke takve djelatnosti, u principu ne financiraju, a pozajmnice među poslovnim subjektima, uz određene, zakonom i poslovnim običajima definirane postotke, ne samo u nas, nego i u Europskoj uniji, čiji je Malta punopravni član, su uobičajene. Zbog toga su akteri ove priče, očito, posegnuli za takvim instrumentom financiranja te su pozajmili novac povezanih tvrtki.
Tko ne bi u poslovnom svijetu tako postupao?! Potražnja uvijek nađe ponudu.
Pa i kada se radi o tvrtki Rade Škugor. Jer, treba li to uopće naglašavati, teret provjere igrača na tržištu je na državi i regulatorima, a ne na samim poslovnim subjektima.
Naime, niti uz najveću pravnu ekshibiciju netko ne bi mogao reći kako je kupac dužan provjeravati je li netko došao do onoga što on kupuje, ako se radi o legalnom objektu, sumnjivim novcem ili novcem nastalim neetičnim poslovanjem. Niti je dužan provjeravati što prodavatelj čini s novcem nakon transakcije, kome ga i kako isplaćuje, plaća li obveze prema državi i tomu slično.
To bi bio posao od države organiziranih institucija, na ime kojih plaćamo poreze, primarno zbog takve funkcije i financiramo državu. Dapače, uz punu svijest medijskih napisa, indicija, inkriminacija i osnovanih sumnji, pa i blokada sredstava i imovine, mi niti danas još nemamo pravni lijek u slučaju plin niti protiv gospodina Škugora niti njegove majke.
Valja reći i to kako je svatko upoznat sa situacijom oko energetskog sektora u Hrvatskoj, doista mogao sumnjati na gospodina Škugora, kojega su u vrijeme kada je Tomislav Dragičević upravljao INA-om sklonili iz svih egzekutivnih kombinacija, sumnjajući na njegove poslovne tendencije, vjerojatno i zbog posla oko trgovine plinom s talijanskim partnerima u prošlosti. Tko ga je rehabilitirao, pitanje je za upravu INA-e, prošlu i sadašnju.
Ipak, to je više pitanje osobne poslovne procjene, a ne nekog pravnog krimena zbog toga što malteške tvrtke uključene u ovaj slučaj nisu nikada trgovale plinom u Hrvatskog, niti za to, prema javnim podacima s web stranice Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA-e) imaju dopusnicu. Ovaj se posao ne radi o trgovini energentima, nego o preuzimanju posrnulog Dalekovoda.
Naposljetku, prirodna je intencija oporbe upotrijebiti bilo koje društveno događanje ne bi li se naštetilo vlasti, ne bi li se percepcija javnoga mnijenja i pripadajuće povjerene elektorata promijenilo. U tom smislu je posve legitimno to što i ovu temu gospoda iz oporbe, bila ona formalna, parlamentarna ili stranačka, ili neformalna, nevladine udruge ili think tankovi u nastajanju, pokušavaju iskoristiti i povezati s aktualnom administracijom pokušavajući reći kako su tvrtke Pavla Vujnovca ovdje u službi HDZ-ove organizacije koruptivnog namicanja novca.
Međutim, iako su svi svjesni kako hrvatski elektorat pamti poput čovječje ribice, ne duže od tjedan dana, valjalo bi u sve uvesti malo dosljednosti te se barem pokušati dogovoriti tko je pravi vlasnik tvrtki gospodina Vujnovca. Naime, do sada su to bili Ivan Vrdoljak, Mladen Pejnović, Milijan Brkić te sam ruski strongmen Vladimir Putin. Neka se ne naljuti onaj koga smo možda zaboravili.
Je li sada na redu Andrej Plenković i tko je sljedeći?
