Što se krije iza borbe za prevlast u islamskom svijetu?

Piše Tomislav Matteo Herceg
Iako razmirice između muslimana i ši’itskih sektaških režima traju još od smrti Muhameda, ovo što se sada događa na Bliskom istoku samo je kulminacija njihova sukoba uz stotine tisuća ubijenih i desetke milijuna prognanih i raseljenih!

Od Sirije preko Libanona i Iraka do Jemena bjesne krvavi sukobi u kojima se isprepliću brojni interesi, borba za moć, teritorij i nadasve – vjersku prevlast Islama i iranskog ši’izma.

Čini se da je dugogodišnja politika “podijeli pa vladaj” regiji donijela kroničnu nestabilnost iz koje će jako teško pronaći izlaz. Povijest ali i budućnost bliskog istoka su krvave a ono što tek dolazi bit će još gore. Čak i da se sukobi danas završe – ostat će duboke podjele, frustracije i nesnošljivost. Prilično plodno tlo za sve one koji vjeru iskorištavaju za svoje monstruozne planove a takvih je nemali broj na svim stranama.

Razumijevanje uzroka sunitsko-ši’itskog sukoba, ključ je za razumijevanje glavnine bliskoistočnih sukoba, a upravo je taj aspekt vrlo često podcijenjen ili potpuno marginaliziran.

POVIJESNI KONTEKST RASKOLA

Prve naznake raskola u islamskom svijetu nastali su odmah nakon smrti Muhameda zbog činjenice da on nije odredio svog nasljednika koji će nakon njega nastaviti predvoditi ranu muslimansku zajednicu na planovima organiziranja života kroz obredno-vjersko te političko i državno uredjenje.

Upravo po tom pitanju izbora nasljednika, mlada muslimanska zajednica odmah se podijelila na dvije frakcije unatoč činjenici da razmimoilaženje u početku nije bilo izrazito teološki naglašeno kao što je to postalo nešto kasnije.

U tom trenutku to je bila isključivo politička podjela oko nasljednika, koja je nešto kasnije preobličena i u doktrinarnu. Već koncem 7 stoljeća, nakon prvog i drugog građanskog rata te bitke na Kerbeli, profiliraju se različiti teološki pogledi i stavovi kao nepremostiv bedem a koji u konačnici rezultiraju i formalno-teološkim raskolom te izdvajanjem manjinske ši’itske zajednice od većine. Preko 1.400 godina, sve do danas, pripadnici dviju skupna jedni drugima su zakleti neprijatelji!

RAZLOZI RASKOLA

Odmah nakon smrti Muhameda, profilirane su dvije suprostavljene frakcije po pitanju njegova nasljednika.

Prvu frakciju zastupala je apsolutna većina muslimana koja je smatrala da nasljednik Muhameda treba da bude izabran dogovorom i izborom u jednoj vrsti skupštine (princip šure) gdje bi bio izabran najbolji i najbogobojazniji među njima.

S druge strane, manjinska ši’itska frakcija izričito je zastupala stav da nasljednici Muhameda mogu biti samo oni koju su sa njim u krvnom srodstvu, odnosno da njegov zet Ali ibn abi Talib, jedini ima pravo da ga nasljedi. Po njihovom mišljenju, ljudi ne mogu izabrati khalifu niti se to od njih traži već je Muhamed izabrao osobu po Božjoj zapovijedi.

Do sukoba mišljenja ove dvije frakcije pri odlučivanju o nasljedniku nije ni došlo. Na zasjedanju u Medini, skoro jednoglasno je odlučeno da nasljednik i prvi khalifa bude Abu Bakr, iako on to nije želio. Muslimani ga smatraju zakonitim kalifom i prvim od četiri pravedna khalifa. S druge strane, ši’iti vjeruju da je on prekršio Muhamedove zapovijedi te da je izveo državni udar i prisvojio khalifat koji pripada Ali ibn abi Talibu. Nikad nije bio priznat od ši’itske zajednice za vladara međutim kako je i sam Ali ibn abi Talib prihvatio ovakvu odluku, nije došlo do pobune.

Izborom prvog nasljednika, mlada muslimanska država ulazi u vrijeme blagostanja kroz vladavinu četiri pravedne khalife a to su : Abu Bakr, Ummar ibn Khattab, Uthman ibn Affan i Ali ibn abi Talib.

Nakon njih četvorice, svi novi vladari, iako su sebe proglašavali khalifama, nisu birani tradicionalnim putem, dogovorom i izborom (princip šure), već su na vlast dolazili ili silom ili naslijeđivanjem.

RASKOL

Nakon što su urotnici iz Iraka ubili trećeg khalifu i njegova predhodnika, Ali ibn abi Talib je konačno izabran za novog vladara. Kada je postao četvrti khalif, ši’iti su smatrali da je pravda najzad pobjedila te da će ga nasljeđivati samo njegovi potomci, kako je i trebalo biti.

No, za razliku od prve trojice, njegov izbor nije bio općeprihvaćen. U Damasku u Siriji u to je vrijeme vladao Uhtman-ov rođak iz dinastije Umayyad-a, Muawiya.

Lukavi vladar je nakon Alijeve smrti, sa njegovim najstarijim sinom Hasanom, potpisao mirovni sporazum kojim je Hasan zapravo želio spriječiti dalje krvoproliće među muslimanima. Muavija se u Jeruzalemu proglasio khalifom, te je do smrti vladao u Damasku. Od njegove vladavine vlast u khalifatu postaje nasljednom. Nasljedio ga je njegov sin Jazid ibn Muawiya.

Za razliku od starijeg brata, Husein se nije želio odreći titule khalifa te se naumio suprotstaviti Umayyadama i konačno vratiti vlast Muhamedovu domu. Dok je iz Arabije putovao u Irak, kod Kerbale u današnjem Iraku presreli su ga Jazidovi vojnici, te na zaprepaštenje svih – ubili i njega (Muhamedova unuka) i njegovu pratnju, u kojoj je bila skoro čitava njegova obitelj.

Komemoracija Huseinova mučeništva za mnoge ši’ite nije samo pitanje intelektualnog sjećanja na povijesni događaj nego je prožeta dubokim emocijama i osjećajem neposredne relevantnosti toga čina čak i u današnje vrijeme i aktualne prilike.

Ubojstvo Muhamedova unuka, Huseina, je kap koja je prelila čašu i završni je čin raskola. Od tog trenutka, međusobni sukobi nikad nisu prestajali, kroz razne forme, aktere, načine i stupnjeve sukobljavanja, ali ni do danas, 1.400 godina kasnije, taj sukob nije riješen.

POSLJEDICE RASKOLA – NASTANAK SLJEDBE

Ši’izam je izvorno nastao i širio se prvo među arapima a ne perzijancima. Arapi su zapravo iznjedrili ši’izam, a perzijanci su dali konačnu doktrinarnu formu. Tek poslije Iraka ši’izam se, na krilima fundamentalnog religijskog impulsa od ubojstva Huseina, rapidno počeo širiti i u Iranu.

Kako je vrijeme odmicalo, raskol je pored političkih dobio i druge elemente, popust gospodarskih, socijalnih, kulturnih i nadasve teoloških. U to vrijeme dolazi do široke diversifikacije vjerskih razlika između do tada dvije glavne struje Islama čime ši’izam praktično izlazi iz okvira Islama.

Ši’izam su na početku raskola, prihvaćali svi oni koji su smatrali da izbor vođe muslimana mora bit nasljedan i da ide isključivo krvnom linijom Muhamedove obitelji od Alija, preko njegovih sinova i dalje. To je bio temeljni politički razlog zbog čega su, prvo muslimani arapi, a zatim i drugi narodi prelazili u ši’izam.

Uzroke socijalnog nezadovoljstva nalazim u činjenici da su Ummayad-e bili ekskluzivno arapski khalifat, gdje su ostali novoobraćenici na islam imali manja prava, uključujući i jako rijetka postavljenja na položaje u sustavu državne uprave. Novoobraćenici su izražavali nezadovoljstvo svojim drugorazrednim položajem, iako su bili pripadnici Islama koji propovjeda jednakost među vjernicima. Unatoč činjenici da su prihvatili Islam, jako su teško podnosilli ne ravnopravnost sa arapskim muslimanima.

Za vrijeme vladavine Umayyad-a ši’iti su bili proganjana sekta. Postoje nejasnoće u svezi položaja novoobraćenika i ši’ita. Dok su prvi bili nezadovoljni zato što su gurnuti na razinu drugorazrednih muslimana iako su prešli na islam, ši’iti su smatrani najozbiljnijom opasnošću za dinastiju i državu. Njihovo proganjanje i nepriznavanje za ravnopravne, samo je još jače učvrstilo njihov otpor. Koliko je pritisak prema njima bivao jači, toliko su mržnja i iščekivanje osvete generacijama rasli. Muslimanima nikada nisu oprostili “preotimanje” khalifata, a osobito ubojstvo Huseina.

USPON ŠI’IZMA I IRANSKA REVOLUCIJA

Raskol koji je nastao još oko pitanja nasleđivanja Muhameda, opstao je i preživio dvije najveće islamske dinastije koje su postojale nakon četvorice pravednih khalifa. Prošla su stoljeća, khalifati su pali ali muslimansko-ši’itski odnos poprimio je nove elemente neprijateljstva, s različitim intenzitetom sukobljavanja, fizičkog ali i duhovnog.

Revolucija u Iranu na čelu sa ajatolahom Homeinijem, predstavljala je najveću promjenu na bliskom istoku u 20. stoljeću. U kontekstu proučavanja odnosa muslimana i ši’ita, ona je najznačajniji događaj sa fatalnim posljedicama na njihove odnose. Revolucija iz 1980 godine, nije samo promjenila Iran, izmjenila je odnos države i religije, iznjedrila prvu ši’itsku državu u povijesti, već je i zamiksala jedan posve novi balans snaga u regiji bliskog istoka, u svakoj od zemalja regije u kojima živi ši’itska populacija.

Nove iranske vlasti su kao jedan od najvažnijih vanjsko-političkih ciljeva postavile izvoz revolucije. Poduzeti su ozbiljni koraci ka promidžbi te nametanju novog iranskog modela cijelom islamskom svijetu. Rezultati su međutim, bili varijabilni i ograničenog dometa. Od potpunog neuspjeha u najvećem dijelu muslimanskih zemalja, preko djelomično zadovoljavajućih rezultata pa čak i do uspjeha u samo jednoj državi – Libanonu gdje su fatalne posljedice iranske revolucije vrlo brzo postale vidljive.

Sukladno Homeinijevim uputama, pripadnici iranske revolucionarne garde, došli su u Libanon kako bi indoktrinirali tamošnje ši’ite koji su stoljećima živjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima. Doslovce, preko noći pojavile su se radio postaje koje su promicale ideje iranske revolucije te teološke pravce do tada nepoznate toj zajednici što je za posljedicu imalo munjevito prihvaćanje Homeinijeve doktrine. Već sljedeće godine, zahvaljujući iranskom novcu, oružju te logistici, formirano je i vojno krilo Hezbollaha čime Libanon prvi puta u svojoj povijesti dobiva paravojne postrojbe. Zajednički javno deklariran interes očitovao se u formalno definiranoj odlučnosti borbe protiv Izraela i US. Prijetnje ši’itskih režima o uništenju židovske države slušamo već 50 godina a opet, nije postojao niti jedan pokušaj provedbe tog plana. Nikad! No, zapitajte se koliko su u međuvremenu ši’itski režimi na bliskom istoku ubili židova a koliko muslimana u zadnjih 5 ili 25 godina? Dok su muslimanske zemlje vodile čak pet arapsko-izraelskih ratova, ši’itske zajednice nisu ispalile ni metka ali su međuvremenu dobro zemlju napunili grobovima svojih susjeda muslimana!

Proces umjetnog odvajanja ši’itske od većinske muslimanske zajednice se nastavlja još jačim tempom. Južni dio Beiruta dominantno naseljen ši’itima, prvi puta u povijesti počinje dobivati autentičan izgled Irana sa prenaglašenom ši’itskom vjerskom simbolikom, velikim slikama iranskih vjerskih klerika te muškarcima i ženama obučenim u iransku tradicionalnu odjeću u sred Libanona.

Utjecaj iranske revolucije na ši’itske zajednice u ostalim arapskim zemljama nije bio ni približno tako uspješan kao u Libanonu. Pod utjecajem pogubnih Homeinijevih ideja, u skoro svim arapskim državama od 1979 godine izbijaju ustanci lokalnih ši’itskih zajednica. Ti ustanci i pobune težili su rušenju vladajućih režima što se dovodi u svezu sa indicijama da Iran zlorabi ove zajednice zbog svojih vanjsko-političkih interesa a u nakani destabiliziranja susjednih arapskih režima. Nove vlasti u Teheranu dokazuju da im nije previše stalo do sudbine ši’itskih građana koji trpe najveće posljedice iransko-arapskog sukoba. U tom smislu Teheran podržava određene ekstremne frakcije ši’ita u nekim arapskim zemljama (al Dava i Vrhovni savjet za islamsku revoluciju u Iraku, saudijsku inačicu Hezbullaha, al Wefak u Bahreinu), a čak i sam je osnivao neke kao što je libanonski Hezbollah.

Nemam nikakve dvojbe da Iran sustavno od 1979 nastoji da igra ulogu islamskog lidera u regiji. Stoga smatram da fatalan utjecaj Irana na arapske ši’ite, a samim tim i na države u kojima oni žive, ne prestaje još od pobjede iranske revolucije pa do danas. U međuvremenu mijenjale su se forme tog utjecaja sukladno trenutnim okolnostima dok je bit ostala ista. Smatram i da se vremenom utjecaj Irana na ši’itske zajednice pojačao i da nastavlja da jača.

Imam Homeini je od dolaska na vlast bio uvjeren da će ne samo ši’iti nego i muslimani u regiji rado prigrliti ideje iranske revolucije i stati iza njega kao vrhovnog vođe. Kada se ispostavilo da su to ipak nerealna očekivanja i da je čak kontraproduktivno u najvećem dijelu arapskog susjedstva, forme izvoza iranske revolucije počeli su da se lukavo mijenjaju i prilagođavaju novim uvjetima. Iranska veleposlanstva a osobito diplomatsko-konzularne mreže te brojni kulturni centri u arapskim zemljama aktivno su uključeni na širenju pogubne Homeinijeve doktrine.

U Iraku, Bahreinu, Jemenu, Kuvajtu, Siriji i Libanonu ši’itski element kod arapskih ši’ita, polako ali sigurno prevladava nacionalni. Po prvi puta u povijesti, oni u Iranu vide svog zaštitnika i svoju Domovinu. Takvim pogubnim djelovanjem Irana, arapski režimi s pravom počinju na svoje susjede gledati kao na petu kolonu.

SIGURNOST ZEMALJA REGIJE U KONEKSTU MUSLIMANSKO-ŠI’ITSKOG SUKOBA

Raskol između muslimana i ši’ita ekstremno je pojačan od 1979 godine, kada je na čelo Irana došao imam Homeini. To je bilo doba previranja u regiji bliskog istoka, promjene balansa snaga među regionalnim i međunarodnim akterima koji sudjeluju u dešavanja na bliskom istoku. Eskalacija u muslimansko-ši’itskim odnosima od 1979 godine, dobiva novu dimenziju zbog talasanja koje je Islamska revolucija izazvala u svim dijelovima regije u kojima žive ši’itske zajednice. Od tog vremena, odnosi između Saudijske Arabije kao dominantne muslimanske zemlje i Irana kao ši’itske države, predstavljaju paradigmu muslimansko-ši’itskog sukoba na bliskom istoku.

U suvremenoj povijesti, nekoliko događaja dalo je jak impuls saudijsko-iranskim odnosima. Smatram da su četiri najvažnija :

1. Dolazak imama Homeinija na vlast u Iranu 1979 godine,
2. Američka okupacija Iraka i pad Sadama Huseina, 2003 godine,
3. Arapsko proljeće 2010 godine (zabrana javne objave),
4. Američko povlačenje iz Iraka 2011 godine.

Povlačenje Sjedinjenih Država iz Iraka, gdje su u jednom trenutku imale čak 150.000 ljudi, okončano je prosinca 2011 godine, nakon 8,5 godina okupacije. Poginulo je oko 4.500 američkih vojnika, a rat je stajao preko jednog triliona dolara. Odlaskom iz devastiranog Iraka, Amerikanci su ostavili i brojna pitanja i nedoumice te svojevrsni vakuum koji je čekao da bude popunjen. US povlačenje iz Iraka i danas je predmetom velikog spora u pogledu sigurnosti zemalja regije. Unatoč činjenici da je srušen režim Sadama Huseina koji je doista predstavljao sigurnosnu prijetnju zemljama regije, ocjena sigurnosne situacije u Zaljevu je najblaže rečeno katastrofalna.

Odlaskom američkih trupa iz Iraka, otvoren prostor za neometano delovanje Irana preko velikog broja ekstremnih ši’itskih milicija (Moqtada al-Sadr), ali i isto tako raznih muslimanskih terorističkih grupa (Abu Musab al-Zarqawi), koje su iskoristile vojnu i sigurnosnu prazninu nastalu razaranjem iračke vojske i odlaskom američkih vojnika te tihim prebacivanjem fokusa globalnog javnog mnijenja na zbivanja u zemljama u kojima je počelo arapsko proljeće koje je opet dodatno potaklo novu muslimansko-ši’itsku bojišnicu, ovog puta u Jemenu.

Riječ je o jednoj od najsiromašnijih država svijeta gdje ljudi doslovce nemaju što jesti ali zato imaju dronove, moderne antitenkovske sustave i balističke rakete, na čemu bi im pozavidjele i mnoge europske vojske koje to naoružanje nemaju.

Kao što je već više puta naglašeno, saudijsko-iranski odnosi su ključ i riješenje svih muslimansko-ši’itskih odnosa na bliskom istoku. Eho tih odnosa ima jak utjecaj na sigurnost zemalja regije. Sve do pobjede iranske revolucije, odnosi Teherana i Riyadha su bili stabilni. Američka vanjska politika u regiji se oslanjala na obje zemlje, tako da je bilo isključena mogućnost da se dva američka saveznika međusobno spore ili bar da se spore oko nekih ozbiljnijih pitanja. Međutim, promjenom režima u Teheranu 1979 godine, ove zemlje su postale zakleti neprijatelji i glavni takmaci za poziciju lidera u regiji.

Razlike među njima uslovljene su i različitim etničkim elementom, ali i unutarnjim državnim ustrojstvom. U tom smislu religijski faktor ima presudnu ulogu iako su obje zemlje utemeljene na vjeri, razlika je toliko teološki fundamentalna da možemo govoriti o dvije posve različite vjere.

Polje sukoba i rivaliteta između Saudijske Arabije i Irana nije samo arapski zaljev već šira regija bliskog istoka. Najvažnije točke međusobnog sukoba interesa i lomljenja koplja i borbe za moć, teritorij i nadasve – vjersku prevlast Islama i iranskog ši’izma, su tradicionalno Irak, Libanon, Palestina, Jemen i Sirija.

Postavlja se logično pitanje zašto je Sirija toliko važna u saudijsko-iranskim odnosima?

Svi se slažu oko toga da se budućnost bliskog istoka djelomično oblikuje u Siriji. Smatram da će budućnost Sirije nakon rata značajno odrediti i balans snaga između SAD i Rusije ali i regionalnih takmaca Irana i Saudijske Arabije. Ulog svih involviranih strana prilično je velik. Upravo na primjeru Sirije najbolje se vidi prenaglašena činjenica – za razliku od šii’tskog, ne postoji jedinstveni i organizirani muslimanski front, koji će, nakon rata, gotovo sigurno postati predmetom velikog interesiranja koje će ići u pravcu homogenizacije muslimanskog stanovništa a to će na izbornim ciklusima postupno dokidati posljedice rata. U konačnici, Sirija je oduvijek bila većinski muslimanska.

Regija bliskog istoka na povijesnoj je prekretnici. Muslimansko-ši’itski raskol postao je najvažniji civilizacijski sukob u regiji bliskog istoka. Iranska revolucija, okupacija Iraka te arapsko proljeće trenutačno su promijenili balans snaga između većinskih muslimana i manjinskih ši’ita te presudno utjecali na rast ekstremizma i terorizma. Zahvaljujući ovim zbivanjima odnosi u regiji između bloka muslimanskih zemalja i ši’itske države, najgori su u modernoj povijesti.

Rani muslimansko-ši’itski raskol, revolucija u Iranu, američkom intervencijom u Iraku i arapskim proljećem, bliski istok je konačno uveden u novu i najopasniju fazu. To više nije samo regionalni konflikt. Na dijelu su procesi koji intezitetom vrlo lako mogu nadrasti regiju i u vjerskom, političkom, kulturološkom, gospodarskom i vojnom pogledu dobiti elemente globalnog sukoba civilizacija. U političkim i diplomatskim akcijama trenutno ne vidimo mnogo elemenata za optimistične prognoze smirivanja konfikta i njegovo rješenje!

Izvor https://bloggereuropa.wordpress.com/2019/07/03/islamski-raskol-i-utjecaj-na-regiju-bliskog-istoka/

You may also like

0 comments