Kutina – Kad bi život bio jednostavan, onda bi i rješavanje problema koje danas ima kutinska Petrokemija – najveći industrijski pogon u zemlji – također bilo jednostavno. No, takvi problemi nikad nisu jednostavni, koliko god ih se neki takvima trudili prikazati, pa tako ni Petrokemija nije došla u današnje predbankrotno stanje isključivo radi previsoke cijene plina, lošeg menadžmenta, neodgovornog vlasnika, pohlepnih sindikata ili sumnjivih poslovnih aranžmana s tvrtkama raznih tajkuna.
Div iz Kutine posrnuo je radi svih tih razloga zajedno, a bolest s tako kompleksnom anamnezom teško će se izliječiti jednostavnom terapijom. U trenutku kad je tvrtka nekoliko dana bila u blokadi zbog naplate krajnje sumnjivo plasiranog jamstva tvrtki posrnulog zagorskog poduzeća Gorup, vječni kutinski sindikalist Željko Klaus opet nije propustio upozoriti kako je to pitanje sekundarno pred osnovnim problemom Petrokemije – preskupim plinom koji tvrtka, smatra, plaća već 20 godina. Utjecaj cijene plina – koji čini oko 60 posto Petrokemijinih rashoda – neosporno je velik, no je li to glavni razlog problema? Za odgovor na to pitanje dovoljno je vratiti se petnaestak godina unatrag kad je Petrokemija također imala dug od 400-tinjak milijuna kuna za plin Ini, usprkos činjenici da ga je plaćala po cijeni od 76 lipa po prostornom metru – otprilike trećinu današnje cijene, ali i tridesetak posto jeftinije nego što je Ina uvozni plin plaćala ruskom Gazpromu.
Krajem prošlog desetljeća, liberalizacijom tržišta plina ta cijena višestruko je narasla, a prvi udar dogodio se 1. siječnja 2009. kad je Ina povisila cijenu plina Petrokemiji za gotovo 40 posto. Uslijedile su teške godine, značajni gubici i problemi, no za realnu sliku o često mitologiziranoj prošlosti te tvrtke korisno je proučiti što se dogodilo 2008. Tada je, neposredno prije krize, cijena uree – ključnog Petrokemijina proizvoda – na regionalnim tržištima dosegnula desetogodišnji rekord od 780 dolara za tonu, 2,5 puta veći iznos nego danas. Domaća potrošnja također je bila na razini od iznad 400 tisuća tona, a efekti međunarodnog tržišta osjetili su se i u Hrvatskoj, pa je prosječna cijena goriva porasla za 47 posto u samo dvije godine. Ipak, usprkos tom povijesno povoljnom okruženju i relativno niskoj cijeni plina, te godine Petrokemija je ostvarila skromnu neto dobit od 56 milijuna kuna – 1,96 posto prihoda – uz pad profitnih pokazatelja u odnosu na raniju godinu, te porast kratkoročnih potraživanja i rezervacija od čak 56 posto. Kad je, godinu dana kasnije, kriza pogodila Hrvatsku, Ina poskupila plin, a cijena gnojiva na međunarodnom tržištu pala, te minimalne profitne marže brzo su se istopile. Ključni detalj koji je Petrokemiju gurnuo u probleme ipak nije bila cijena plina, već pad domaćeg tržišta. Zbog ekonomske krize i problema hrvatske poljoprivrede, u samo tri iduće godine potrošnja gnojiva u Hrvatskoj pala je za trećinu. Petrokemija, tradicionalno oslonjena na lokalno tržište, taj je nedostatak potražnje za svojim proizvodom pokušala nadoknaditi izvozom, no na stranim tržištima – zbog visokih troškova transporta, pada cijene na burzama i veće konkurencije – profitna marža kutinske tvrtke potpuno se istopila.
Suprotno konvencionalnoj percepciji ekonomije, Petrokemiji je izvoz rastao, no zbog nižih cijena na stranim tržištima i prihodi i dobit padali su. Stalne probleme u tijeku novca tvrtka je rješavala skupim bankovnim kreditima i naplaćujući potraživanja putem factoringa, mjere koja je dodatno smanjila ionako nisku profitnu maržu, a tvrtku dodatno opteretila izvanbilančnim zadužnicama. U takvoj situaciji, prije dvije godine krenulo se u pronalaženje strateškog partnera, a nakon iskazanog interesa više mogućih strateških partnera iz regije, nitko nije poslao obvezujuću ponudu. Petrokemija je u međuvremenu generirala nove gubitke, pa se sad više ne govori o tome tko će kupiti tvrtku, već se traži netko tko će očuvati proizvodnju. Ako takvih i bude, bit će ih vrlo malo.
Razlozi za propast Petrokemije
1. Visoka cijena plina – Plin je osnovna proizvodna sirovina za Petokemiju, a na taj trošak otpada oko 60 posto rashoda. Nakon liberalizacije tržišta Petrokemija se suočila s povećanjem cijene plina od 40 posto, no pitanje je zašto tvrtka nije bolje bila pripremljena za taj trenutak i na što je potrošen novac iz zlatnih vremena kad ga je kupovala od Ine za jednu trećinu današnje cijene?
2. Pad domaćeg tržišta – Kriza je srušila domaću poljoprivredu, a to je pak srušilo Petrokemiju. U samo tri godine, od 2009. do 2011. potrošnja mineralnih gnojiva u Hrvatskoj pala je za trideset posto, a tijekom idućih godina za još dvadeset posto. Tvrtka se okrenula izvozu, no to je značilo i pad profitnih marži. Je li umjesto izvoza trebalo optimirati proizvodnju?
3. Pad cijene gnojiva u regiji – Urea je svoj cjenovni maksimum dosegnula u ljeto 2008. godine, da bi se onda naglo prepolovila i na tim razinama bila tijekom idućih godinu i pol. U tom razdoblju nastale su dubioze koje su opterećivale Petrokemiju idućih godina, no nejasno je zašto se bolje nije kapitaliziralo razdoblje visokih cijena?
4. Loša poslovna strategija – Osim neprovođenja reformi menadžment je odgovoran i za niz teško shvatljivih poteza, poput 1,6 milijardi kuna vrijedne nabave sirovina 2008., koja je iduće godine tvrtku gurnula u gubitak, ili sklapanja dvogodišnjeg ekskluzivnog ugovora o dobavi plina s Inom 2010. koji se pokazao katastrofalno skupim. Zašto su takvi ugovori sklopljeni?
5. Sumjivi poslovi s tajkunima – Dio spornih sirovina iz 2008. kupljen je od tvrtke Adriaoil tada moćnog HDZ-ova tajkuna Ježića, dok su danas otkrivene transakcije Petrokemije i Gorupa iz Klanjca počele nakon što je na čelo Petrokemije stigao Josip Jagušt, do tada zaposlen upravo u Gorupu. Je li normalno da državna tvrtka kod državne banke garantira za kredite privatnoj tvrtki?
6. Neadekvatan nadzor poslovanja – Poslovi su se odvijali bez ikakvog prigovora vlasnika, s iznimkom manjinskog aktivističkog ulagača Nenada Bakića. Znatan udio u tvrtci, uključujući svoje članove u Nadzornom odboru, imali su i mirovinski fondovi. Danas kad ih se zaziva kao spasitelje koji će profesionalizirati upravljanje autocestama, pitanje je zašto to nisu učinili u Petrokemiji?
