Što se događa s francuskim gospodarstvom?

Ljubavna afera Paula Krugmana s Francuskom i njenim gospodarstvom traje već godinama, piše Louis Rouanet za Mises.org. U posljednjih je nekoliko godina,naime, Paul Krugman neprestano branio Francusku i njezinu socijalnu državu. Govorio je, francusko je gospodartvo u mnogo boljem stanju nego li britansko. U velikoj mjeri “ono što muči Francusku jest uvjerenje kako je bolesna, muči je klasična hipohondrija”. Međutim, osim nekih promicatelja kejnisjanstva nitko drugi nije vjerovao kako Francuska nije u krizi. Sada je više nego očito kako Krugman nije bio u pravu.

Ujedinjeno Kraljevstvo raste brže od bilo koje druge velike ekonomije ove godine. U prvom tromjesećju, britanska je ekonomija rasla 2,6 posto te imala sedam puta veću stopu rasta i zapošljavanja nego li je to slučaj u Francuskoj. Čak i plaće u Britaniji rastu. To su, kao i obično, iskoristili britanski političari. “Koja je to zemlja stvorila više radnih mjesta nego li Francuska? Radi se o velikom Yorkshireu!” kružila je doskočica. Ponižavanje Francuske jest dio britanske kulture, no sada doista tako stoje stvari.

Naime, od 2009. godine Velika Britanija i Francuska kretale su se u suprotnom gospodarskom smjeru. Francuska je povećavala poreze i odbijala smanjiti državne izdatke, a Velika je Britanija smanjivala troškove države te nije povećavala poreze. Time je smanjlla svoj strukturni deficit više nego li i jedna druga ekonomija i to za približno 5 posto BDP-a.

Za sljedbenike Krugmana trebao bi biti veliki šok to što se rast i oporavak dogodio u Velikoj Britaniji, a ne u Francuskoj. Javna je potrošnja u toj zemlji jedanaest je posto BDP-a viša nego li u Velikoj Britaniji. Držani nameti i porezi te ristikcije na tržištu rada obilježje su Francuske, a proizvodnji se lakše prilagoditi tržiištu Britanije nego li Francuske. Također, dok se javni sektor u Britaniji smanjivao, u Francuskoj se povećavao. Zbog toga je statistika mjerenja BDP-a podcjenjivala osnaženje britanskoga gospodarstva. Porezni obveznici nisu nikada sretni plaćati javne izdatke te dr. Salermo kaže kako “smanjenje dravne portrošnje uzrokuje smanjenje službenoga izračuna BDP-a, ali i ubrzava rast proizvodnje dobara.”.

Čak ukoliko je francuska ekonomija toliko snažna kako kaže Paul Krugman, valja se zapitati zbog čega toliko Francuza svoj kapital premješta preko Kanala? Za procjenu uspješnosti gospodarstva presudna je metoda “glasovanja nogama”. Krugman je propustio uočiti podatak koji je iznio Boris Johnson, gradonačelnik Londna, o 200 000 Francuza koji su posljednjih nekoliko godina doselili u London. Naravno, ne možemo ustvrditi kako je Britanija savršeno gospodarstvo. Javni dug i deficit je i dalje previsok te su pred njima mnoge promjene za učiniti, pogotovo u javnom zadravtvenom sustavu čija potrošnja raste gotovo za 4 posto mjesečno. Bank of England provodi ekspanzivnu monetarnu politiku koja bi mogla dovesti do nestabilnosti i daljnje krize. Posebno bi se to moglo očitovati u novom nekretninskom balonu.

“Žao mi je, ali mislim kako je S&P u krivu kada Francuskoj prigovara nedostatak reformi….” pisao je Paul Krugman u studenom 2013. godine. No, nekoliko dana nakon te izjave britansko izviješće o broju zaposlenih bilo je bolje od očekivanoga dok je Frnacuska imala i dalje dvoznamenkasti postotak nezaposlenih. Dakle, već se te godine vidjelo kako nešto s francuskim gospodarskim smjerom nije u redu, no Krugman je to ignorirao.

“Štednja pobjeđuje. Ili, možda i ne. Zabluda je to. Bez obzira koliko je gospodarstvo loše, samo ga potrošnja može spasiti” pisao je Krugman 2007. godine. Postoje dva problema vezana uz Krugmanove zahtjeve. Prije svega, ukoliko pogledate rast po glavi stanovnika od 2000. godine, uvidjet ćete kao je on brži u Britaniji. Drugo, Krugman nije dao objašnjenje zbog čega je štednja u Britaniji dovela do gospodarskog rasta i smanjenja nezaposlenosti.

Od prosinca 2009. godine do prosinca 2014. godine u Velikoj Britaniji broj se zaposlenih u javnom sektoru smanjio sa 6 370 000 na 5 397 000, a ukupna je zaposlenost porasla za 1 700 000. Međutim, javni i privatni sektor su prošli nizom relaksacijskuh mjera i velikom fluktuacijom ljudi iz javnoga u privatni sektor. No, kada bismo pretpostavili kako su svi iz javnoga sektora prešli u privatni, razlika je još uvijek impresivna.

S druge strane, broj javnih službenika u Francuskoj raste iz godine u godinu. Kejnizijansko je razmišljanje kako bi otpuštanje javnih službenika doveo do snažnog učinka recesije. No, to se u Britaniji nije dogodilo. Nasuprot kejnsijanskom razmišljanju, smanjenje javnoga sektora je blagotvorno jer javne djelatnosti postaju dostupne za privatne tvrtke, a troškovi opadaju. Kad se javni sektor smanjuje, rad u privatnome postaje atraktivan, a poduzetnička se energija može trošiti, umjesto na preživljavanje rentijerstvom u političkoj areni, na zadovoljenje potreba tržišta.

Zaključimo, budućnost Francuske nije tako sjajna kako smatra Paul Krugman. Čini se kako njegove preporuke gube vezu, ne samo sa praksom nego i s teorijom. Najbolje pravilo koje vladajući mogu primijeniti u krizi jest ne ometati prilagodbu na tržištu, a jedino blagotvorno što tada mogu učiniti je smanjiti državnu potrošnju i poreze. Upravo onako kako je, više ili manje učinjeno u Velikoj Britaniji, što je posebice vidljivo u odnosu na Francusku.

Depresija ja vrijeme ekonomskih napora, a svako olakšanje u vidu smanjnja utjecaja države u cijeni proizvoda izazvat će veću gospodarsku aktivnost. Vrijedi i obrnuto.

*Preveo i prilagodio Ivan Brodić. Za grafove kliknite na izvoran link na početku teksta

0 comments