Štern: Traženje istih cijena za kućanstva i tvrtke je glupost

Brisanje granice između pravnih i fizičkih osoba značilo bi ili smanjenje cijena struje za kućanstva ili povećanje cijena za gospodarstvo ili neku međuvarijantu. Netko bi svakako bio na gubitku, a Hrvatska bi se po tome razlikovala od ostatka EU… Dio zahtjeva s kojima je Most jučer krenuo u pregovore iznenadio je domaću stručnu javnost. Iako se s većinom zahtjeva slažu i stručnjaci i političari iz oba bloka, nekoliko pitanja iz gospodarskog dijela upućeni ocjenjuju kao – nerealna ili, u najboljem slučaju, teško ostvariva.

Riječ je ponajprije o zahtjevu da se izjednače cijene struje za pravne i fizičke osobe, odnosno za tvrtke i građane, za što u Mostu postavljaju rok do 2017. godine. U svim članicama EU cijene struje koju plaćaju građani razlikuju se od onih koje plaća gospodarstvo, i to na način da industrija u pravilu plaća niže cijene električne energije od one koju plaćaju kućanstva. “Naravno, taj zahtjev je izvediv, ali on nema smisla. Sve zemlje imaju diferencirane cijene električne energije za industriju i za kućanstva. Industrija kod nas, primjerice, plaća nešto nižu cijenu struje od kućanstava, dok su u Njemačkoj i Austriji razlike još veće pa industrija struju plaća po puno nižim cijenama od onih za kućanstva”, ističe Davor Štern, energetski stručnjak.

Pojednostavljeno, industrija u Europi plaća struju po nižim cijenama od onih koje se primjenjuju za kućanstva. Podaci Eurostata za drugu polovicu prošle godine pokazuju da kilovatsat struje za kućanstva u EU stoji u prosjeku 0,208 eura, a kilovatsat električne energije za industriju košta 0,12 eura. Slično je i s cijenom plina: kilovatsat prirodnog plina kućanstva u EU u drugoj polovici prošle godine u prosjeku su plaćala 0,072 eura, a industrija 0,037 eura. Takvim razlikama u cijenama industriji se, kao velikom potrošaču energenata, omogućava veća konkurentnost, dok se stanovništvo, kažu stručnjaci, potiče na štednju energenata.

U svakom slučaju, brisanje granice između pravnih i fizičkih osoba značilo bi ili smanjenje cijena struje za kućanstva ili povećanje cijena za gospodarstvo ili neku međuvarijantu. Netko bi svakako bio na gubitku, a Hrvatska bi se po tome razlikovala od ostatka EU.

Ni zahtjev Mosta za povoljnim kreditiranjem bez valutne klauzule, kako naglašavaju analitičari, baš i nije u skladu s obvezama koje smo preuzeli ulaskom u EU. Jedna od njih je, naime, uvođenje eura, budući da za Hrvatsku, kao ni za druge nove članice, ne vrijedi “opt-out klauzula” koju su svojedobno iskoristile Velika Britanija i Danska. To znači da Hrvatska s vremenom, kada za to ispuni uvjete, kunu mora zamijeniti eurom. “To je u osnovi pitanje što hoćemo: želimo li ranu eurizaciju, kako bismo snizili premiju rizika, ili želimo pokrenuti deeurizaciju, koja bi onda mogla dovesti i do rasta premije rizika i kamatnih stopa te do kasnijeg uvođenja eura. Pritom valja znati kako proces deeurizacije ne mora nužno uspjeti jer on, među ostalim, ovisi i o povjerenju ljudi u domaću valutu”, upozorava Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta.

Dodaje i kako bi u slučaju takvog razvoja događaja trebalo mijenjati Zakon o HNB-u. Dodajmo ovome kako kod zahtjeva Mosta za lakšim kreditiranjem postoje i dijelovi na koje država, odnosno Vlada ne može puno utjecati. To se ponajprije odnosi na zahtjev da se pojednostavi preopsežna dokumentacija kod kreditiranja budući da ona ovisi o internim procedurama banaka.

Treća “mina iznenađenja” u zahtjevima Mosta odnosi se na zahtjev za zaštitu domaćih proizvoda na domaćem tržištu. U dokumentima Mosta kao rješenje se predlaže uvođenje poreza na emisiju ugljikova dioksida, ovisno o udaljenosti destinacije iz koje dolazi proizvod. No, taj bi se zahtjev, napominje dio stručnjaka, mogao spotaknuti na propisima EU koji poznaju samo proizvode proizvedene u EU i proizvode kojima je zemlja porijekla država koja nije u EU. To znači da se, sukladno propisima Unije, u isti koš trpaju proizvodi proizvedeni u Irskoj, Portugalu, Finskoj, Grčkoj ili Hrvatskoj, bez obzira na njihovu zemljopisnu udaljenost, dok se, primjerice, proizvodi proizvedeni u BiH, Srbiji ili Makedoniji tretiraju kao proizvodi iz trećih zemalja. Ukratko, dio zahtjeva iznenadio je i pregovarače. (Jutarnji list)

You may also like