Proučavajući kretanje cijene nafte nije moguće samo izmjeriti zdravlje neke ekonomije nego je moguće predvidjeti geopolitičke anomalije. Živimo u vremenu pada cijene nafte sa 150 dolara za barel u 2008. godini na današnjih 34 dolara za barel sa tendencijom pada cijene. To bi moglo imati zabrinjavajuće posljedice poglavito za tržište Europske unije.
Iako mnogi tvrde suprotno, rast cijene nafte vrlo je često kočnica razvoja. Upravo je rast cijene doveo do ozbiljnih recesija 1973., 1979., 2000. te 2008. godine, piše Harold James za Project Syindicate. Suprotna su stremljenja također činjenica. Usporavanje gospodarskog rasta može dovesti do pada cijena nafte što može biti povoljno za ekonomski razvoj. Tako je, nakon sloma Lehman Brothersa cijena nafte pala u očekivanju ekonomske stagnacije. Tako niti današnji pad cijene nafte ne iznenađuje jer slijedi znakove slabosti na tržištima u nastajanju.
Nakon klimatskog sastanka u Parizu te očekivanja provođenja dogovorenih mjera za smanjenje globalnog zatopljenja, cijene nafte su pod snažnim pritiskom zato što su fosilna goriva u većem dijelu uzročnik globalnog zatopljenja, kažu klimatolozi. U očekivanju vladinih fiskalnih akcija vjeruje se kako će investitori preuzeti ozbiljne akcije. O tome je pisao Hans Werner Sinn u svom eseju pod nazivom Zeleni paradoks. On se sastoji u bojazni kako će upotreba fosilnih goriva jednoga dana biti ograničena. Ta bojazan, prema zelenom paradoksu, stvara snažan poticaj za proizvođače nafte prodati onoliko koliko se može prije ograničenja. Čini se kako razočaranje u pregovorima o smanjenju proizvodnje, koje je danas ponovno srušilo cijenu nafte, stoji u motivima Saudijske Arabije koja je odbila pozvati OPEC na pregovore.
Niske cijene nafte kratkoročno su dobre za gospodarstva, pogotovo u eurozoni. Prognoze su ipak daleko od ružičastih jer je povijest prepuna takvih utjecaja na geopolitičke prilike. Tako je industrijska revolucija inducirala niže cijene energenata te je to bio jedan od uzroka Prvog svjetskog rata što je oborilo geopolitički krajolik, ali je izazvalo i globalnu političku nestabilnosti. I danas nafta, kao tada ugljen, gubi na cijeni. Predstoji borba za utjecaj na druge izvore energije što će vjerojatno imati epohalne posljedice jer će niske cijene nafte potkopati autoritarne režime koji u glavnini kontroliraju glavne proizvođačice nafte. Naime, bez obzira na razlike Nigerije, Venezuele, Saudije, Rusije, Irana ili Iraka, svi su imali zajednički nazivnik, a to je što su prihodi od nafte korumpirali politički sustav. Kada su svi zadovoljni nema nestabilnosti, no padom cijene moglo bi postati premalo za sve pa bi moglo doći do građanskih ratova.
Nije to neka daleka perspektiva, jer ukoliko promotrimo malo bolje, kako bi anulirali frakcijske borbe oligarhije, autoritarni režimi proizvođačica nafte, uslijed pada cijene, već sada homogeniziraju nezadovoljnike upiranjem prstom u vanjskog neprijatelja. U slučaju Rusije, Venezuele ili Brazila to je više ili manje SAD, a slijedom toga doći će do više intervencija poput ruske u Siriji.
Zaključimo, sigurnosni izazovi pada cijene nafte značajnije bi mogli nadići gospodarske rizike što bi moglo biti vrlo skupo.
