Slučaj MOL kao odnos politike spram stranim investitorima

Naše su političke strukture regrutirane na istovjetnim mjestima, vjerojatno još od vremena kada se osloboditeljska vlast organizacijski strukturirala. Potvrdu kako je tomu tako dobijamo svakoga dana.

Socijalistički modus operandi, pumpanje pune zaposlenosti gomilanjem javnoga sektora te čvrsti stisak politike, ne samo u poduzećima u javnom vlasništvu, nego i u području privatne investicije, mogao bi dovesti do konačnoga gašenja i ovo malo gospodarstva koje još živi. Jučerašnja izjava ministra Ivana Vrdoljaka u Šibeniku, samo je još jedan dokaz tomu. Podsjetimo, izjavio je kako je želja MOL grupe za registracijom željezničke djelatnosti, u našoj zemlji, dokaz kako INA želi izvoziti hrvatsku naftu (!).

Izjava je to koja ima nekoliko razina. Prva, pokazuje anticipaciju namjere kompanije zaobići HŽ Cargo, koji je u javnome vlasništvu, te, kako moj jučerašnji sugovornik blizak upravljačkoj strukturi INA-e potvrđuje, ne posluje na tržišnome principu, nego ucjenjuje tržišne igrače po diktatu politike. Druga je razina politička. Razina je to zbog koje se, u konačnici, sudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Muenchenu. Ne želeći prejudicirati krivnju spomenute gospode (ova priča služi tek kako bi pokazala istovjetnu argumentaciju) valja reći kako im se sudi za ubojstvo Stjepana Đurekovića, rukovoditelja INA-e u vrijeme prošloga režima, čovjeka koji je emigrirao u inozemstvo u jeku optužbi iz Beograda kako je INA-a protunarodna kompanija jer želi izvoziti „jugoslavensku“ naftu.

U situaciji kada željeznički promet umire, HŽ Cargo se očajnički zadužuje kako bi se modernizirao te ga obilaze razni rumunjski mafijaši kako bi ga preuzeli budzašto, politika odbija unosan posao sa kompanijom u kojoj još uvijek postoji veliki postotak javnoga vlasništva. S druge pak strane, mom je jučerašnjem sugovorniku nejasna optužba glede izvoza nafte. Naime, objašnjava kako gotovo ne postoji zemlja koja buši naftu, a neki njen dio ne izvozi, čak i uz prisustvo najmodernijih rafinerija. Demantira medijske napise kako INA u potpunosti odustaje od rafinerijskoga posla, ta isplatila je tek manji dio dividende, a većinski vlasnik drugi dio namjerava utrošiti kako u spomenutu transportnu djelatnost, modernizaciju rafinerijskog posla tako i u alternativnu proizvodnu djelatnost na mjestu nerentabilnih rafinerijijskih kapaciteta.

Možda potonje čini ministra Vrdoljaka nervoznim, pita se moj sugovornik, jer bi time kompanija pokazala nepotrebnost njegova posla, osiguravala bi uvjete za zaposlenost u gospodarski ugroženim područjima?! Nadalje, kao primjere zemalja koje vade mnogo nafte, a izvoze je, navodi bivše sovjetske zemlje, SAD, Kuvajt, Saudijsku Arabiju, pa i taj Vrdoljakov tajni predmet želja – Norvešku. Dodaje kako je jedini način da nafta ostane u cijelosti u državi ne vaditi je. Za pravo mu daju i vodeći svjetski naftni stručnjaci, koji potpuno tragikomičnim, u posljednjem broju energetici posvećenog Foreign policya, drže ideju prema kojoj neka zemlja koja buši naftu može biti u potpunosti energetski samodostatna u izlacionističkom smislu. Ta, navodi se u listu, čak je i SSSR u vrijeme Hladnoga rata izvozio naftu na zapad, a današnja Kina kao najveća uvoznica naftnih derivata velik dio svoje sirovine izvozi.

Navedeni socijalistički modus operandi te želja politike za kontrolom realnoga sektora, postaje jedna od glavnih frustracija, kako gospodarskih analitičara ili promatrača iz europske komisije, tako i društva u cjelini, koje se guši pod čvrstim kadrovskim, poreznim, trošarinskim i ucjenjivačko-infrastrukturnim pritiskom političke nomenklature.

Naručeni medijski napisi i obračuni sa stranim investitorima u, iz proračuna dotiranim, po kriteriju podobnosti (kako je priznao Z. Duka), listovima tu činjenicu ne mogu promijeniti.

*Autor komentara je urednik portala Ivan Brodić

0 comments