Obrana generala Slobodana Praljka poručila je u srijedu na žalbenom ročištu u predmetu “Prlić i drugi” da je prvostupanjskom presudom sudsko vijeće počinilo niz pogrešaka o ulozi Hrvatske u Bosni i Hercegovini i samog Praljka.
Odvjetnica Natacha Fauveau-Ivanović kazala je kako je pogrešno utvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH. Vijeće je utvrdilo da je HVO okupirao dijelove BiH što je apsurdni zaključak jer se radi o snagama bosanskih Hrvata koje su priznale i vlasti BiH, kazala je odvjetnica.
Vijeće je pogriješilo i u kriteriju globalne kontrole za utvrđenje međunarodnog oružanog sukoba, rekla je Praljkova odvjetnica objašnjavajući da suci u presudi nisu utvrdili potrebne elemente da je Hrvatska organizirala, koordinirala ili planirala aktivnosti u BiH, nego je utvrdilo neku neodređenu pomoć HVO-a koju je Hrvatska uostalom pružala i Armiji BiH.
Podsjetivši da je u Hrvatskoj Armija BiH imala tri logistička centra te bila tranzitna točka za oružje za BiH Fauveau-Ivanović je upitala koja to država neprijateljsku vojsku opskrbljuje oružjem i opremom i obučava njezine vojnike?
“RH nije sudjelovala u tom sukobu”, kazala je objašnjavajući da je hrvatska uloga bila posrednička zbog zahtjeva međunarodne zajednice da se angažira na smirivanju sukoba a to je vijeće uzelo kao dokaz njezina sudjelovanja u međunarodnom oružanom sukobu.
Odvjetnica je poručila da u presudi nema dokaza da je Praljak znao za nekakav plan udruženog zločinačkog pothvata niti da je dijelio takvu namjeru.
Praljak se zalagao za okončanje sukoba i borio se protiv zločina, učinio je što je mogao i nije imao nikakvu zločinačku namjeru, rekla je Fauveau-Ivanović. Vijeće nije dobro utvrdilo činjenice i nije dobro primijenilo pravo te nije u presudi dalo odgovarajuća obrazloženja za svoje zaključke.
Praljkova odvjetnica Nika Pinter kazala je kako je hrvatsko-muslimanski rat počeo u lipnju 1993. ofenzivom Armije BiH na HVO, a ne kao što se zaključeno u presudi u siječnju 1993. kada se zbio incident na području Gornjeg Vakufa između dviju strana, koji se nije dalje nastavio.
Odvjetnica je istaknula da su se zločini tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba događali no oni nisu bili posljedica udruženog zločinačkog pothvata. Što se tiče odgovornosti generala Praljka vijeće u presudi nije utvrdilo ni kada je niti gdje i s kim planirao napade i zločinački plan, istaknula je odvjetnica Pinter.
Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana. Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.
