Slijedi nam figurativni Bleiburg, zbjeg će predvoditi supruga uglednog ministra

Hrvati rođeni izvan majke Domovine, koliko god bila velika, u pravilu se prema njoj odnose daleko emotivnije i pozitivno i ponekad negativno, od onih rođenih u toplini njenih granica. Za Moliškog ili Gradišćanskog Hrvata, Domovina je nedosanjani san. Za onog u susjednoj Bosni i Hercegovini i Srijemu i Bačkoj, više od toga. U Srijemu ih je skoro nestalo. U Bačkoj, oko 50.000. On je njeno Predziđe, ne zato što mu je tako rečeno ili ne daj Bože zapovjeđeno, već zato što tako treba, tko god je na vlasti. A tu počinje i problem…

Nikada ni jedna nacija u povijesti Europe, nije sve svoje sunarodnjake mogla skupiti unutar svojih granica. Stoljeća ratova i migracija još traju i zakače svaku generaciju, a neke i dva, ponekad tri puta u životu, ako im je “posrećilo”. Generacije u XX. stoljeću nema da ju je mimoišla krv do koljena, no ipak sve je nemjerivo s vremenom od 41.-53. godine prošlog stoljeća koje označava Hrvate u BiH, doslovce paklom na zemlji.

Za ovaj tekst podvučeno vrijeme kraja rata i pobjednička osveta boljševizma nad uglavnom civilima i nevinima. Nemam dvojbi o čemu se to radilo. Izuzevši vrlo malo svih drugih razloga, boljševizam, staljinističko – titoističkog tipa je bio glavni. Novoj državi je trebao novi narod koji neće cmizdriti za nekakvom svojom nacionalnom državom ili nacionalnom i vjerskom slobodom. A to se utjeruje samo krvlju.

Bez djelića dvojbe tvrdim da je NDH bila težak i golem promašaj, čak i u uvjetima koje je stvorila i po KPJ “Versajska tvorevina”. Bez obzira na dobre namjere i tople želje, odmah se pretvorila, izazvano ili ne, u državu zločina prema drugima. No, nije ovdje riječ o zlikovcima. Ovdje je riječ o običnom puku koji je tu državu, bez obzira na njene tvorce, dočekao kao slobodu od banditske Kraljevine i kojem nacionalna država postaje sve. I komunisti, sljedeći politiku SSSR-a , pozdravljaju njen pad. Običnom puku, osobito onima u tzv. “Vrbaskoj banovini” ili danas BiH. Nacionalni pokret u njoj je jednako jak ako ne i jači, nego u ostatku Domovine. Dovoljno je vidjeti sastav prve vlade i podrijetlo Poglavnika i ministara mu. Dovoljno da imponira. Dovoljno i da najuže Poglavnikovo okruženje pravilno procijeni odličan živi zid za bijeg. Pa što košta da košta.

Dido Kvaternik u Argentini i Vjekoslav Luburić u Španjolskoj to precizno opisuju. odlazak na Bleiburg je imao svoje volje puta, a što ustrašenom, što vrlo lojalnom narodu, nije mnogo trebalo. Rezultate spašavanja Poglavnika, nikada nećemo saznati do u glavu. Vjerojatno ni u koju tisuću glava. Ili desetine tisuća pobijenih sve do 1953. g. kada crveni termidorski teror malo jenjava i svodi se na pojedinačna ubijanja. Uglavnom, Poglavnik i sve volje pota za Bleiburg su ostali živi no ubrzo i posvađani do smrti, pa malo nešto o tome i znamo.

Preživjeli sa litice ponora, o tome su šutjeli kao zaliveni. I u najtiša vremena izbjegavali su tu temu. Tek tu i tamo, negdje neko bi uz lozu nešto više “izlanuo” nego rekao. No nitko nije naučio skoro ništa. Sirenska Domovina hipnotizira svoje mornare bez prestanka i razuma, čak i kada je u situaciji u kojoj je sada. Republika Hrvatska je u situaciji da se opet pakuje, doduše na jedan simbolički, no ništa manje opasni Bleiburg.

Dovoljno je pogledati brojač duga Udruge poreznih platiša Lipa pa da se ugleda ambis gdje nas neće ostati niti za sjemena. Brojač je rezultat više beskrupuloznih i pljačkaških vlada, od kojih će zadnje tri, Sanaderova, Kosoričina i Milanovićeva biti historijski upamćene antihrvatske kao Hedervaryeva , Stojadinovićeva ili ona Milke Planinc. Sve tri zajedno, bez obzira na “ideološke” razlike nose jednu kleptomansku notu, koja u slučaju zadnje, dobiva komičan prizvuk. Ili je netko već obećao indulgencije. Jer kako bi u normalnoj zemlji, normalna supruga, normalnog ministra, nakon njegovog posjeta stranoj zemlji registrirala tvrtku NA SVOJE ime glavnog proizvoda iz te zemlje?! Ili neko već zna rezultate izbora, tko god da na njima pobijedi? Ni jednog trena, nikome ne pada na pamet da vrisne. Niko nije vriskao ni kada se Poglavnik pakovao za Bleiburg.

Rezultati SDP ove etatističke vlade, sve u što se uplela, su davno nadrasli izraz katastrofa. Šteta koja je načinjena je tolika, da je neizbježno pitanje i kaznene odgovornosti. I predsjednik vlade i njegovi ministri, osobito oni iz HNS-a i manjina to znaju, a pošto novca ne nedostaje, kreću na put po novu pobjedu, kao jedini garant ostanka na slobodi. Svi drugi mogu na “Bleiburg”. Pa što im god Bog da. Ipak, kao i onda Poglavniku, danas je jednako važno g.Milanoviću ako ne dobiti Hrvate iz BiH za sebe, ono ih makar neutralizirati. Kao i svi drugi Dinaridi, puk ovdje je sklon dobrim guslarima i pametno složenoj pjesmi, pa da se gine ako treba. Samo to mu treba i servirati. Treba mu pametno odabrati vođe puta i on će krenuti. Važno je da ih on zna, važno je da su to nacionalno svjesni intelektualci, lijepe i pitke riječi, važno je da drže do linije zacrtane u nečijem “pametnom” mozgu što je to nacionalni interes, važno je da su za Madžare, važno je da su za polupijanog Zemana ili neki drugi postboljševički isprdak i važno je tu da dodaju malo straha ili kako ugledni hrvatski intelektualac danas zapisa … da podrže Milanovića… I hoće.

Uz moju podlu opasku, nisu Hrvatima vođe puta za Bleiburg bili Kinezi, Srbi ili Turci. Bila su to svoja rođena braća, a idućih dana će ih biti sve više. Svih onih kojima će bijeg za Bleiburg / glas za Milanovića , biti legitimacija njegove, za njih izgledne pobijede. Sve im se posložilo. Ili oni samo tako misle.

Vade retro Satana!

You may also like

0 comments