Šešelj je godinama opstruirao sud, o njemu se redala najgora svjedočanstva

U pritvoru od 24. veljače 2003. godine, vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) iskoristio je za ismijavanje haškog suda i opstruiranje postupka u kojem mu se sudilo za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH i protiv vojvođanskih Hrvata koje je počinio među ostalim i huškačkim govorima.

Njegovo suđenje za ratne zločine počelo je u studenome 2007. godine nakon što je štrajkom glađu iznudio odobrenje da se brani sam. Suđenje Šešelju završilo je u ožujku 2012. nakon nešto više od četiri godine izvođenja dokaza.

Od prvog dana suđenja kada je pozvao sud da ga, zbog njegove nacionalističke ideologije, osudi na najveću moguću kaznu poručivši da njegovoj “besmrtnoj duši ne mogu ništa” i da će “ako umre najvjerojatnije umrijeti od smijeha”, vođa srpskih radikala postupak protiv sebe u haaškoj sudnici ustrajno je pokušavao izvrgnuti ruglu nazivajući sud plodom urote u kojoj su se prema potrebi smjenjivale države poput Vatikana, Njemačke, Britanije, SAD-a, a suđenje “kvazilegalnom farsom” i “pravnim skandalom bez presedana u novijoj pravnoj povijesti”.

Šešelj se kontinuirano sa sucima svađao oko financiranja svoje obrane, tražio njihovo izuzeće zbog pristranosti a sebe nazivao “najvećim neprijateljem haškoga suda”. Iako profesor prava na beogradskom sveučilištu, Šešelj je sabotirao suđenje tvrdnjama da ne razumije optužbe jer mu je uskraćena pravna pomoć.

Tvrdio je da mu sud na ime troškova obrane duguje 1,4 milijuna eura, tražio da mu Sud isplati odštetu od 12 milijuna eura zbog dugotrajnog pritvora najavljujući da će u slučaju “odugovlačenja s isplatom” svoj odštetni zahtjev uvećavati do iznosa od sto milijuna eura.

Šešelj je neumorno pisao zahtjeve sudu i dogurao do više od 500 rukom pisanih podnesaka na ćirilici. On je sucima prigovarao da u pritvoru dobiva “hranu koju ni svinje ne bi jele” pa se zato hrani konzervama i čokoladom od kojih se udebljao, a nije se ustručavao čak ni donijeti zapakirani pritvorski ručak u sudnicu tražeći od predsjedavajućeg suca da ga primi kao dokaz ili makar proba.

Suđenje je iskoristio i za sukobljavanje s tužiteljstvom, koje je oslovljavao nebiranim riječima, pa je tako i podnio zahtjev za pokretanjem postupka protiv bivše glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, o kojoj je napisao knjigu “U čeljustima Kurve del Ponte” i njezinih suradnika zbog navodnih pritisaka na svjedoke od kojih se, prema Šešeljevim tvrdnjama, tražilo da svjedoče protiv njega, no to je sud odbio kao neutemeljeno nakon provedene istrage.

U završnim riječima sucima je ironično ‘otkrio’ kako se nije dobrovoljno predao nego je u Haag doputovao kako bi realizirao zajednički projekt s nizozemskom kraljicom, no u tome je onemogućen zbog uhićenja u zračnoj luci gdje ga je umjesto počasne garde i intoniranja himni, koje je očekivao, dočekalo stotinjak policajaca. U završnim riječima uspio je sudskom vijeću pročitati skoro čitavi tekst Marseljeze.

Iako je istaknuo da nema pravnih osnova za osuđujuću presudu Šešelj je na kraju završnih riječi sucima prevođenim predsjedavajućim Jeanom Claudeom Antonettijem poručio da je u skladu s očekivanjima “gazda suda” u njegovu slučaju doživotna kazna zatvora primjerena. Nakon toga zatražio je ukidanje pritvora i najavio da iz Haaga ide “direktno u slavu”.

Tijekom boravka u pritvoru ugrađen mu je defibrilator zbog srčanih tegoba a na kraju je na privremenu sklobodu pušten zbog raka debelog crijeva koji je metastazirao na jetra. Čak i svoje zdravstveno stanje iskoristio je kao povod za iznošenje bizarnih tvrdnji da američka, britanska i francuska obavještajna služba već godinama “upravljaju njegovim zdravljem” te da sumnja da se radiovalovima utječe na rad njegova srca. Zbog njegovih tvrdnji da ga se truje u pritvoru sud je proveo testove krvi na dvije tisuće potencijalnih otrova koji su svi bili negativni.

U svom obračunu sa sudom uspio je 2013. kada je, na njegov zahtjev, iz vijeća izbačen sudac Frederik Harhoff zbog pristranosti. Šešelj se tada pozvao na pismo u kojemu je sudac kritizirao oslobađajuće presude suda, među ostalima i hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, te srbijanskome generalu Momčilu Perišiću, sugerirajući da je predsjednik Haškoga suda Theodor Meron pod pritiskom zapadnih sila poput SAD-a i Izraela donio te presude.

U haškom pritvoru napisao je i knjigu “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”. Šešeljeva presuda trebala se objaviti još 30. listopada 2013. no njezino izricanje je odgođeno nakon što je iz raspravnog vijeća isključen sudac Harhoff. Novom sucu Mandiayeu Niangu trebalo je gotovo godinu i pol da prouči predmet. Uz glavno suđenje za ratne zločine protiv Šešelja su vođena i tri suđenja zbog nepoštivanja suda u kojima je osuđen na 15 mjeseci, 18 mjeseci i dvije godine zatvora jer je objavljivao povjerljive podatke iz predmeta pred ICTY-ijem uključujući o zaštićenim svjedocima.

Haško je tužiteljstvo tijekom četverogodišnjeg suđenja vođi srpskih radikala Vojislavu Šešelju, optuženom za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH te protiv vojvođanskih Hrvata izvelo 72 svjedoka kako bi dokazalo da je Šešelj poticao na progon, etničko čišćenje i ubojstva u razdoblju od 1991. do 1993. godine, a prvu potvrdu svoga rada dobilo je u svibnju 2011. kada je raspravno vijeće većinom glasova ocijenilo da izvedeni tužiteljski dokazi u dovoljnoj mjeri podupiru zaključak da je govor optuženog bio govor nasilja kojim je poticao na progon te da slijedom toga optužnicu na zahtjev Šešelja ne treba odbaciti.

Kao vjerodostojne dokaze sud je tada ocijenio niz Šešeljevih huškačkih ratnih izjava kao i svjedočanstva žrtava o Šešeljevim govorima među kojima stanovnika vojvođanskih sela koji su čuli njegova ‘upozorenja’ da je vrijeme da se odsele ili ravnateljice vukovarske bolnice Vesne Bosanac koja ga je slušala na radiju kako potpiruje svoje dobrovoljce.

Pred sucima su se smjenjivali svjedoci koji su govorili o svom strahu nakon Šešeljevih huškačkih ratnih izjava i Šešeljevih govora među kojima i ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac koja ga je slušala na radiju kako potpiruje svoje dobrovoljce.

Vijeće je tada zaključilo da raspolaže s dovoljno dokaza da je Šešelj “sustavno omalovažavao Hrvate i Muslimane” nazivajući ih uvredljivim i pogrdnim nazivima poput “ustaše” i “balije”, kao i da je širio atmosferu straha te da je dostatno dokazano da je poticao svoje dobrovoljce na ostvarivanje njegove “nacionalističke ideologije svim sredstvima” i da je Šešelj smatrao da se ti ciljevi mogu ostvariti “jedino protjerivanjem nesrba”.

Šešelj je također bio svjestan da će nakon njegovih huškačih govora uslijediti zločini a sudsko vijeće smatralo je i da ima dovoljno dokaza i o njegovoj kriminalnoj namjeri progona. Sud je, odbijajući tada Šešeljev zahtjev za odbacivanjem optužnice, zaključio i da je dokazana uzročno-posljedična veza između njegovih govora i zločina.

Tužiteljstvo tereti Šešelja da je, zajedno s drugim sudionicima zločinačkog pothvata predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, pokušao uspostaviti novu srpsku državu na dijelovima Hrvatske, BiH i same Srbije kroz progon pod patronatom države, koji je uključivao ubojstva, deportacije, zlostavljanja, pljačku i uništavanje imovine Hrvata i muslimana.

Optužen je u devet točaka za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja u BiH i Hrvatskoj, a posebno za masakre na Ovčari i u Voćinu te progon Hrvata iz Vojvodine. Ideju ‘velike Srbije’ sa zapadnom granicom Virovitica-Karlovac-Karlobag zagovarao je u javnim nastupima, a svojom je ekstremnom retorikom mobilizirao i poticao na progon Hrvata i Muslimana ne samo sebi podređene stranačke dobrovoljačke oružane jedinice, nego i drugih srpskih snaga, smatra tužiteljstvo.

Tijekom dokaznog postupka koji je započeo 2007. tužitelji su kao svjedoke izveli brojne žrtve, uključujući preživjele masakra na Ovčari i u Voćinu u kojem su sudjelovali Šešeljevi dobrovoljci. Svjedočili su i prognani Hrvati iz vojvođanskog mjesta Hrtkovci koji su se nakon njegova govora u Skupštini u Beogradu u travnju 1992., kada se zauzeo za progon Hrvata iz Vojvodine, te njegova mitinga u Hrtkovcima u svibnju ’92. na kojem je čitan popis Hrvata i Mađara koji moraju otići, počeli iseljavati u strahu i uz prijetnje. Iz Hrtkovaca je odselilo oko 700 od 1000 Hrvata, a Hrtkovci su preimenovani u Srbislavce.

Svjedoci na sudu prenijeli su svoj strah od posljedica njegovih istupa u kojima se primjerice hvalio kako hrvatsko i muslimansko stanovništvo u BiH ne spava danima u strahu od srpskog četničkog pokreta koji je vodio.

O zločinu na Ovčari i progonu Hrvata na njegovu suđenju govorili su i tadašnja ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac, forenzičar Davor Strinović koji je svjedočio o ekshumacijama na Ovčari i psihologinja Višnja Bilić iz Uprave hrvatske vlade za zatočene i nestale koja je govorila o potrazi za žrtvama rata u Hrvatskoj. Ravnateljica Uprave za državnu skrb Ana Marija Radić govorila je o progonu Hrvata, uključujući i one iz Vojvodine.

Dokazujući masakr u Voćinu u kojem je u prosincu 1991. ubijeno više od 40 Hrvata, svjedoci, neki i pripadnici Šešeljevih dobrovoljaca opisali su kako je Šešelj u studenome 1991. u Voćinu ohrabrivao svoje dobrovoljce, a hrvatski policajac Đuro Matovina posvjedočio je kako je i istraga tada pokazala da su u zločinu sudjelovali “Šešeljevci”. Stanovnici Voćina opisivali su dolazak srpskih dobrovoljaca i zlostavljanja Hrvata koja su prethodila masakru, kao i svoj bijeg iz Voćina.

Tužiteljstvo je izvelo i nekoliko eksperata koji su analizirali njegovu ideologiju stvaranja velike Srbije, te njegovih gotovo 400 govora i javnih nastupa od 1991. do 1994. u kojima je zagovarao nasilje nad drugim narodima.

You may also like