Ima li Rusija problem s emigracijom i odlaskom mladih stručnjaka i stasalih profesionalaca? Citirajući Alinu Poljakovu iz američkog instituta Atlantic Council, članak koji je ovih dana objavljen na stranicama DW, tvrdi da ima, i to u razmjerima prijetnje za nacionalnu sigurnost. Članak navodi saznanja prikupljena na konferenciji „Egzodus od Putina“, čiji ruski sudionici su predstavili razmjere problema i upozorili na opasnost koju skriva sve jači „odljev mozgova“.
Piše: Branimir Vidmarović
Analiziranje Ruske migracije – dolazaka i odlazaka – uvijek je bio težak pothvat koji daje tek varljive i nepotpune rezultate. Uz različite statističke baze i metode, svako nadležno tijelo koje se direktno ili indirektno bavi ovim pitanjem vodi svoju evidenciju i koristi vlastite alate. Tako Ruski zavod za statistiku Rosstat navodi opće podatke, dijeleći migracije isključivo po godinama i zemljama dolazaka i odlazaka. Ministarstvo unutarnjih poslova vodi imigracijsko-emigracijsku statistiku ali javno obznanjuje samo ovu prvu. Veleposlanstva i konzulati direktno obrađuju dostupne podatke i stvaraju treću sliku. Na kraju, instituti za istraživanja javnog mišljenja, poput Levada-centra i VCIOM-a interpretiraju percepciju problema na svoj način.
Nedvojbeno je da je napuštanje Rusije trend. U razdoblju od 2012. do 2015., Rusiju je napustilo 122, 186, 310 te 353 tisuće ljudi zaključno. No službeni statistički podaci otkrivaju nešto drugo. Većina emigranata — njih 83% godine 2014. i 84% godine 2015. — nije otišlo u Europu ili druge dijelove svijeta već u zemlje ZND-a. Iz te skupine, najviše ih je otišlo u Uzbekistan i Tadžikistan (Rosstat). Godine 2014. i 2015. su ključne jer je upravo u tom razdoblju počeo ruski gospodarski pad uzrokovan padom cijena nafte, sankcijama i slabljenjem Rublja. U tom su razdoblju en masse Rusiju počeli napuštati žitelji država Centralne Azije, takozvani „radni migranti“ koji, suočeni s recesijom, više nisu mogli učinkovito i isplativo slati kući novčane doznake (Gazeta.ru, 21.01.2015.). Povećana emigracija je dakle prouzročena gospodarskim stanjem i u suštini je repatrijacija radnika.
Podaci o emigraciji van ZND-a također nam govore podosta. Među vodećim destinacijama tu su Vijetnam, Njemačka, Izrael, Indija, Gruzija, Kina, Turska i SAD i Sjeverna Koreja. Gruzija i Sjeverna Koreja također svjedoče o repatrijaciji, iako ruski mediji javljaju o zapanjujućoj 481 osobi ruskog državljanstva koje su emigrirale u Sjevernu Koreju (Newsru.ru, 03.03.2016.). Što se tiče Vijetnama, Indije i Turske, nedvojbeno je riječ o mlađim ljudima u raznim granama freelance djelatnosti, pripadnicima sredovječnog srednjeg sloja te bogatijim ljudima koji se bave rentijerstvom ili nekretninama. Jedino Njemačka, Izrael te SAD mogu ovdje svjedočiti o problemu koji je postavila Alina Poljakova, iako su relativne brojke mizerne. No, jesu li?
Čuveni Aleksej Kudrin i njegov Komitet građanskih inicijativa tvrdi da su brojke Rosstata netočne. U svom izvještaju pod nazivom „Emigracija iz Rusije krajem XX. i početkom XXI. stoljeća“, pozivajući se na stranu statistiku, Kudrin navodi kako je u Njemačku od 2011. do 2014. otišlo 97, a ne 16 tisuća Rusa. U istom razdoblju, u SAD je otišlo 36,7, ne 6,4 tisuće ljudi. Kudrinov Komitet navodi kako je za razdoblje od 2005. do 2014. iz Rusije otišlo oko 323 doktora znanosti i gotovo 46 tisuća ljudi sa VSS. (Komitetgi.ru, 2016.). Kao i Poljakova, i Kudrin je upozorio na prijetnju nacionalne sigurnosti.
Jesu li brojke Kudrina velike ili male u odnosu na cjelokupnu populaciju Rusije? Teško je reći. Iako detaljan, njegov nam izvještaj ne pomaže projasniti sliku i dati nam adekvatan odgovor na pitanje. Vraćajući se na problem metodologije i alata za procjenu emigracije, valja reći kako emigracijske navike samih Rusa ne pomažu projasniti sliku. Rusi odlaze tiho, nastojeći ne obavještavati mjerodavna tijela. Bez odjave, takvi ljudi za državna tijela i dalje ostaju de-iure dio sustava te su kao takvi statistički nevidljivi. Štoviše, Rusi općenito nemaju naviku cijepanja spona s Rusijom te u pravilu u stranim državama idu najviše do stalnog boravka. Služba za javna priopćenja MUP-a Rusije tvrdi da, ako se na problem pogleda iz kuta napuštanja ruskog državljanstva, unatoč određenom trendu, veliki problem ne postoji. „Godine 2011., državljanstva se odreklo 6 osoba. Sljedeće godine – 3, 2013. – 12, 2014. – 13, 2015. – 15, te u prvom polugodištu 2016. – 14 osoba.“, stoji u priopćenju MUP-a (Gazeta.ru, 10.08.2016.).
U modusu stalnih boravaka mnogi mogu egzistirati godinama pa i desetljećima, svako malo se vraćajući u domovinu na odmor ili u posjetu obiteljima te prijateljima. Evidenciju takovih građana može voditi isključivo Veleposlanstvo, odnosno konzulat. No, problem je u tome što je registracija u diplomatskim predstavništvima donedavno bila dobrovoljna a Rusi nastoje izbjegavati kontakte s državnom administracijom. Ruska vlada je prije tri godine donijela zakon prema kojemu su ruski državljani sa stalnim prebivalištem izvan Rusije dužni o tome izvijestiti nadležna tijela. Zakon je vjerojatno imao i statističko-demografsku motivaciju. Pravne zavrzlame i interpretacija zakona bila je zamršena – ljudi i mediji digli su dosta prašine zbog prisilne prirode i represijskih mjera. „Cinkanje“ samoga sebe (a to se interpretiralo isključivo tako) mnogima u Rusiji, a pogotovo van nje, nije dobro leglo. Kakva će biti statistička korisna strana zakona, još se ne zna.
Kada govorimo o napuštanju Rusije zauvijek, spomenuto izvješće Kudrina pokazuje da u tu kategoriju spadaju rentijeri (koji, kako smo naveli ranije, često biraju zemlje Južne i Jugoistočne Azije), nevjeste i mladoženje te krupni investitori i biznismeni. Mladi profesionalci i znanstvenici spadaju u kategoriju takozvane „privremene migracije“ (Komitetgi.ru, 2016.), što znači da se teoretski mogu vratiti i nastaviti živjeti u Rusiji. Ako je to tako, i uzimajući u obzir sve do sada navedeno, možemo li onda zaključiti da problem možda i nije tako strašan? I da i ne.
S obzirom na suhe brojke – čak i one veće – možemo uvjereno reći da „odljev mozgova“ nije odljev već „kapanje“. S druge strane, negativni trend ipak postoji. Situaciju pogoršava i pretjerana politizacija problema sa svih strana.
Kao prvo, ruska Vlada i Vladimir Putin osobno čine sve kako bi pogoršali uvjete za profesionalni akademski i znanstvenoistraživački razvoj. Prema službenim statistikama, pada broj fakulteta i škola. 2010. godine, u Rusiji je bilo 50 tisuća škola i 1115 visokoškolskih ustanova. Prošle godine ih je ostalo 42,6 tisuća i 896.
Nakon donošenja famoznog Zakona o stranim agentima, koji je de-facto uvrstio sve strane nevladine udruge i zaklade (pa tako i one ruske) u popis neprijateljskih tijela, financijski poticaj za razvoj mladih ljudi postao je dodatno otežan. Jedan od motiva bio je i zaštita ruskih mladih talenata. Godine 2015., Putin je izjavio: „Dobro znam da takozvani strani fondovi rade po školama. Mrežne organizacije pročešljavaju škole u Rusiji već dugi niz godina. Pod krinkom podrške talentirane mladeži…Oni ih jednostavno isisavaju, poput usisavača. I to je to, odmah nakon mature ih uzimaju, daju im stipendijski „fiks“ i odvoze ih.“ (RBC.ru, 06.10. 2016.). U hajci, mnoge su zaklade bile primorane zatvoriti svoja vrata zauvijek. Istovremeno, ruska Vlada nije bila u stanju pružiti adekvatnu alternativu i stvoriti ako ne bolje, onda barem istovjetne uvjete za razvoj mladih talenata. Inovacijska škola Skolkovo, koja je svojedobno bila pet-project pomalo techno-geekastog Medvjedeva, i koja je trebala postati napredni znanstveno-ekonomski akademski centar, zasad nije u stanju konkurirati sa drugim stranim institucijama.
S druge strane, oporba i politički protivnici Putina koriste negativni trend kako bi izravno okrivili ruskog predsjednika za loše stanje. I dok su indirektno u pravu, jer je on idejni začetnik i pokrovitelj mnogih „hobotnica“, ipak nije sve do njega. Najčešći razlozi za migraciju ponajprije su ekonomske prirode – nestabilnost gospodarstva, kriminalna raspodjela tržišta, nedostatak konkurencije, korumpiranost, malo financiranje, male plaće, nedostatak socijalne mobilnosti. S druge strane, privlačnost stranih zemalja je vrlo jaka i nije sasvim izvjesno (i to naravno ne možemo provjeriti) bi li ljudi ostali u Rusiji čak i da su prilike nešto bolje. Politizacija problema stvara dodatnu društvenu nervozu i otežava statistički rad zbog toga što svakim danom raste broj oklijevajućih – odnosno broj ljudi koji poduzimaju neke konkretne emigracijske mjere tijekom dužeg vremena ali na koncu nikada nikamo ne odu.
Istraživanja javnog mišljenja Levada-centra iz prošle godine pokazuju da oko jedne četvrtine Rusa razmišlja o emigraciji. Prema riječima direktora centra Lava Gudkova, rezultati ne pokazuju stvarno stanje stvari već govore o nelagodi prouzrokovanoj općim gospodarsko-socijalnim stanjem. Gudkov navodi kako realno svega 0,5% doista emigrira (Levada.ru, 19.07.2016).
Problem odljeva mozgova izazov je i neugodnost za svaku zemlju, a pogotovo za Rusiju, koja se diči svojom znanstvenom tradicijom a trenutno je u neugodnoj situaciji zbog neugodne politike. Svijet je globaliziran i s odljevom se treba smiriti. Ako je riječ o zemlji sa zdravim gospodarstvom, onda je taj odljev zapravo cirkulacija u kojoj pametna zemlja može iskoristiti obogaćenu verziju svog državljanina. Ako ga adekvatno smjesti i da mu dostup ka superiornim uvjetima rada, naravno. Rusija ima problem s mogućnošću razvoja bilo kakvih mladih talenata van vojne i sigurnosno-obavještajne industrije.
No vjerojatno je zasad problem ipak manji no što se prikazuje.
Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.
