Rezultati razgovora u Antalyji iznimno su tanki

Terorizam je bio jedna od najvažnijih tema o kojoj su razgovarali predstavnici skupine G-20 na summitu u Antalyji. Ali, rezultati tog razgovora su tanki, smatra Christian Trippe.

Krvavi trag koji je islamistički terorizam ostavio po Europi vidio se do turske Antalyje. Poslije napada u Parizu članovi skupine G-20 su se morali pozabaviti i tom temom. U zajedničkoj izjavi protiv terora oni su se ograničili na dvije konkretne mjere: financiranje terorističkih mreža bi trebalo biti prekinuto, a tajne službe bi trebale bolje i intenzivnije razmjenjivati informacije o osumnjičenim osobama. Obje stvari su ispravne, ali ni jedna ni druga (nažalost) neće funkcionirati. Financiranje neće biti prekinuto jer muslimani ne ovise o „službenom“ sustavu banaka i transfera novca. Oni novac šalju preko takozvanog sustava Havala, u koji nadzorni organi i sigurnosne službe nemaju uvida. Uostalom, cinično zvuči to što jedna zemlja kao što je Saudijska Arabija potpisuje antiterorističku deklaraciju, a ta vehabijska kraljevina je godinama financijski podupirala „Islamsku državu“, talibane i ostale brutalne islamiste. Ni Turska – domaćin summita koji je i sam bio snažno pogođen terorističkim napadima – nije potpuno čista. Stratezi u Ankari su dugo vjerovali da mogu IS-ove ubojice ugraditi u svoje igre moći u toj regiji i da njima na kraju krajeva mogu upravljati. To je smrtonosna zabluda!

Suradnja tajnih službi je uvijek osjetljiva stvar. Ona samo uvjetno funkcionira čak i među zemljama koje zastupaju iste političke vrijednosti. Zašto bi kineski agenti surađivali s indijskim? Te dvije zemlje su geopolitički suparnici. Kako bi američka CIA i ruski FSB trebali razmjenjivati podatke? Ono što je za jedne terorist, za druge je možda samo politički smušenjak ili čak potajni saveznik. Eno primjera PLO, PKK, IRA. Imena se mogu zamijeniti, ali kodeks špijuna ne. Islamistički teror polazi iz Sirije – u toj zemlji je sjedište terorista IS-a. Zato je ispravno to što su Rusija i Amerika u Antalyji prvi put ozbiljno i odlučno poduzeli zajedničke diplomatske korake prema Bliskom istoku. No prije nego što Ujedinjeni narodi – takav je plan – uspiju postići nešto u Siriji, tamo će se i dalje ratovati, umirati i ljudi će odande i dalje bježati. Pri tom sirijsko bojno polje postaje sve nepreglednije. O slanju kopnenih trupa su članovi G-20 govorili samo povjerljivo. Tko bi ih stavio na raspolaganje, tko bi njima zapovijedao? Možda NATO, iako je Rusija već intervenirala u Siriji? Mnogo toga od zaključaka skupine G-20 nije u skladu jedno s drugim. Ipak, izbjeglice se sada barem smatra problemom čitavoga razvijenoga svijeta. Tako to piše u završnoj izjavi. Glavni uzrok izbjeglištva (i u svjetskim razmjerima) ostaje građanski rat u Siriji. A kako se njega može okončati i kako pobijediti „Islamsku državu“ – za to su svjetski moćnici u Antalyji pružili tek nekoliko naznaka rješenja. Pesimist bi u njima prepoznao tek krhotine.

You may also like

0 comments