Ražanj napravljen, zec niti na vidiku

Komentar –  Većina analitičara i diplomata, a još više onih koji su bili uključeni u pregovarački proces, složit će se kako je Hrvatska u Europsku Uniju ušla zato što je ispunila izuzetno zahtjevan pregovarački okvir koji se protezao ispunjenja zahtjeva suradnje s Haaškim sudom (da bi se uopće pregovori ispunili) pa sve do zatvaranja 23. poglavlja i monitoringa na području pravosuđa i ljudskih prava do samog ulaska u EU 1. srpnja 2013. Pregovore smo počeli zajedno s Turskom, a ušli samostalno, prvi nakon velikog proširenja 2004. godine. Turskoj se, uzdgred rečeno danas ni ne ulazi u EU, baš kao što joj se nije ulazilo ni tada.

No, postoji jedna osoba koja smatra kako je Hrvatska u Europsku Uniju ušla zato što je mala, pa joj je bilo lakše. Ako ste mislili da je to rekao Željko Pervan, u krivu ste. To je rekla hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić. Gdje? U Turskoj, tijekom prosinačkog posjeta toj zemlji, koji će ostati upamćen po onom famoznom slanju Vladinog zrakoplova po ministricu i njezine suradnike.

Je li ta rečenica bila izrečena da bi se ministrica Pusić dodvorila Turskoj, nije toliko važno, koliko pokazuje njezin odnos prema državi koju u svijetu predstavlja i čije bi interese trebala zastupati. To nije bila prva njezina “bisernica” i već ih je nanizala popriličan broj. Kao što se već Milanovićeve izjave zovu “zoranizmi”, tako bi se i njezine izjave mogle zvati “vesnizmi”. S tim da su Milanovićeve izjave i gafovi najčešće izvan prostora i vremena, dok su njezine često uvredljive i tako izrečene da izazivaju ogorčenje – kao ona o pozivu silovanim ženama u gay paradu. Njezino neukusno ispoljavanje zavisti zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović umotano u govor o opasnosti povratka radikalne desnice, ipak prepuštamo stručnjacima neke druge znanosti.

Konstatacija kako u EU ulaze lakše male od velikih zemalja trebale bi zabrinuti Poljsku, Rumunjsku, Mađarsku ili Španjolsku, a Nijemci i Francuzi mogu zahvaljivati Bogu što su uniju osnovali jer ako bi molili ministricu Pusić da uđu u EU, načekali bi se. Odgovor bi bio jasan: preveliki ste.

Oni koji bolje poznaju vanjsku politiku reći će kako je naša šefica diplomacije više vanjskom politikom fascinirana, nego što ju stvarno razumije. Ministarsko mjesto zacrtala si je i prije nego što su sklopljeni prvi ozbiljni dogovori u Kukuriku koaliciji. Sve je bilo podređeno tome.

Kukuriku vlada bila je formirana nakon potpisivanja hrvatskog pristupnog ugovora i glavne strateške točke – NATO i EU, bile su odrađene. No, valjalo ih je nastaviti kvalitetnim koracima što je, složit će se većina, dolaskom ministrice Pusić regrediralo. Svoje opredjeljenje nikad nije skrivala, a njezino bavljenje “regijom” nekad je izgledalo kao opsesija. Kao ministrica je postala sinonim za besprizoran zaborav povijesti i ignoranciju pravednosti, zalažući se za nekritički proces pomirenja koji uvijek ide na štetu Hrvatske. Vrh te ledene sante bio je vidljiv u njezinom čestom trčkaranju u Beograd i stalnom zalaganju za međusobno povlačenje tužbi pred Međunarodnim sudom u Haagu – hrvatske tužbe za genocid i srbijanske protutužbe. Koliko je to bila loša, čak i zla namjera, može se vidjeti nakon što je presuda donesena. Je li se Pusić bojala više tužbe ili protutužbe, nije teško odgovoriti na pitanje. Kao što nije teško odgovoriti na pitanje zašto je službeno bila za provođenje europskog uhidbenog naloga, a intimno se pribojavala Perkovićevog izručenja

Na unutrašnjem planu, potpredsjednica Vlade postala je sinonim za političku trgovinu, a stoljetnu tradiciju narodnjaštva u Hrvatskoj svela je na jedan ultraliberalan koncept u vlastitoj, slabo popularnoj stranci koji za sve druge traži visoke demokratske standarde, a unutar stranke se rješava Čačića zbog pijenja kave. I možda miješanja šećera desnom rukom, a ne lijevom, kako zahtijevaju uzusi lijevih stranaka.

U svemu, vidljivo je kako ministrici Pusić svaka služba služi samo i isključivo za napredovanje u vlastitoj karijeri. Ne radi se o tipičnom primjeru posttranzicijskog skorojevića koji kad zasjedne u fotelju, počne grabiti za sebe, rodbinu i unuke, a moć mu služi kako bi zatomio vlastiti libido koji producira uvijek sve veću žudnju. Ona to naprosto nije. Ona je u biti jedna prilično ambiciozna političarka čije je mišljenje o sebi obrnuto proporcionalno njezinoj stvarnoj sposobnosti. Naravno da to nije ništa loše, ali ako svoju službu podređujete isključivo sebi, svojoj taštini i svojim ambicijama, onda to postaje prilično problematično, posebno kad obnašate funkciju šefice diplomacije u jednoj državi koja svoju demokraciju tek gradi, i to na teško stečenim temeljima. Ako čitavu lepezu demokraciju podređujete svom vrlo uskom osobnom okviru, ako svoje interese gradite nauštrb interesa države koja vas plaća, a ti vaši interesi, vezani su često i uz interese drugih država, tradicionalno nenaklonjenih Hrvatskoj, kao što su Britanija i Srbija, onda sama država kojoj služite ima jedan težak problem – a to je sama osoba ministra koji sabotira njezine interese.

I onda još od te iste države očekujete da vas podrži u ostvarenju vašeg sljedećeg sna, a to je biti glavna tajnica Ujedinjenih Naroda. Izjave ministrice Pusić o tome kako je spremna kandidirati se za tu funkciju izgledaju kao dosta dobar spin. Njezini službeni posjeti državama koje baš i nemaju dodirnih točaka s hrvatskom vanjskom politikom izgledaju kao lobiranje za funkciju koju si je poželjela.

No, ne treba šiljiti ražanj dok je zec u šumi. Za početak, da bi netko bio uopće predložen za glavnog tajnika, mora biti podržan u vlastitoj državi. Konkretno, Vesni Pusić kandidaturu moraju potpisati premijer (trenutno Milanović, a za par mjeseci tko zna tko) i predsjednica Grabar Kitarović. Zbog svojih ambicija Pusić je izvela vješt manevar i sebe već proglasila kandidatkinjom, iako se ne dobiva dojam da bi imala bezrezervnu podršku predsjednice, čak ni premijera. U biti, to izgleda kao ucjena, ili u najmanju ruku spašavanje karijere za koju u Hrvatskoj više nema izgleda.

Da bi Hrvatskoj bilo u interesu imati glavnog tajnika UN-a, svakako da bi bilo. Iako UN nema tu snagu, a pogotovo ju nema osoba glavnog tajnika, to je svakako jedna važna simbolička funkcija. No, budimo realni, za razliku od Vesne Pusić. Iako bi dio istočne Europe sada trebao biti na redu da predloži nekoga za službu glavnog tajnika, to još nije definirano. Ako i dođe do toga, svaka država će imati svog kandidata, a jedina sigurna je Irina Bokova, koju je bugarski parlament već nominirao. On nama poznatih, šuška se i o Vuku Jeremiću (Srbija), Janosu Aderu (Mađarska), Danilu Türku (Slovenija) i Miroslavu Lajčaku (Slovačka). Ako “izbor” padne na istočnu Europu i ako Pusić i dobije suglasnost predsjednice i premijera, tek tada počinje lobiranje, i to u Vijeću sigurnosti, u kojem stalne članice imaju pravo veta. Vijeće sigurnosti bit će najvažnije tijelo u izboru kandidata koji će u vrlo složenim geopolitičkim odnosima dobro odvagnuti koga uzeti na funkciju u organizaciji za koju neki američki diplomati tvrde kako ju treba – ukinuti. U Ujedinjene narode ionako jedan dio država ne šalje kremu svoje diplomacije, ali se ipak preko funkcije glavnog tajnika “lome” interesi velikih svjetskih sila, pa se u posljednjih 30 godina i ne postavljaju političari snažnije diplomatske karizme, izuzev Egipćanina Boutrosa Boutrosa Ghalija, koji je dužnost obnašao od 1992. do 1996.

Hoće li Vesna Pusić, ako uopće i dođe do razine na kojoj će biti biran glavni tajnik biti uopće izabrana, teško je reći, ali je sigurno da će se dobro pregledati njezina “krvna slika”, što je sve radila i s kojim afinitetima, što joj za izbor na mjesto šefice hrvatske diplomacije nitko nije ni pogledao, a još manje zamjerio. Hoće li se uzeti u obzir neke njezine neoprezne izjave? Ako se pri izboru bude držalo ciničke definicije da je diplomacija umijeće da se u pravo vrijeme na pravom mjestu prava stvar prešuti, onda će Pusićeva loše proći.

žZa Hrvatsku ipak nema toliko straha da bi ona kao eventualna glavna tajnica Hrvatsku gurnula u neku novu Jugoslaviju jer je geopolitička situacija ipak malo drugačija, ide u drugačijem smjeru i odvija se u puno širim granicama od onih na koje su se fokusirali neki lokalni komentatori. Uostalom, i da Pusić počne “mantati” o tome, postoji hrvatski narod koji uvijek može birati one koji će ga voditi u “regiju” kojoj Hrvatska zaista i pripada.

Uostalom, možda bi u svom lobiranju po svijetu ministrica Pusić nekad mogla navratiti i u Hrvatsku. Ne bismo joj to zamjerili. Da je svojoj domovini zadnjih 30 godina bila privržena kao Boutros Boutros Ghali, možda bismo i mi bili sretni što će glavna tajnica biti Vesna Vesna Pusić. Ovako, zbog svog karaktera, zbog podlaganja hrvatskih tuđim interesima i svojoj ambicioznosti, dobiva se dojam kako bi Hrvati na tom mjestu prije željeli vidjeti Vuka Jeremića nego Vesnu Pusić.

You may also like

0 comments