Rat sa Izraelom kao kraj priče

Rat između Rusije i Izraela je neminovan. Teška i gorka je ova rečenica. Osobito i zato što sadašnja situacija na B.Istoku, stavlja Izrael po enti put u bezizlaznu situaciju. Zato će u nekoj točci, svi morati pokazati karte. Izraelu to nije ništa novo. Samo novo produženje ratnog stanja u kojem je država od svog prvog dana postojanja. I uz uvijek istog neprijatelja od dana 1.

Neprijatelj je bio i ostao SSSR ili danas Rusija. Historijat tog neprijateljstva ide daleko u povijest. Raspadom Poljske, ratovima, tradicionalnim Njemačkom i Rusijom, te svakako i  unutarnjim suprotnostima, poljski i litvanski Židovi dolaze pod vlast ruskog cara. O  Rusiji današnje veličine i obrisa, možemo govoriti tek od početka XVIII stoljeća, te  osobito početka vladavine Petra Velikog. Prije, možemo govoriti samo o zbiru često  međusobno zavađenih kneževina i feudalnih teritorija bez ikakve stvarne  povezanosti. Židovi su živjeli uglavnom na zapadnim granicama carstva i u vrlo  malom broju u St. Petersburgu i Moskvi, dijeleći sudbinu svog nepravoslavnog življa  jednako, no bez velikih doktrinarnih ispada. I tu su Tatari, Turci, Poljaci i Šveđani bili
bitno stvarnija opasnost i za mozak običnog mužika.

Već oko 1500. pozornica je postavljena za uobičajeni tretman Židova zahvaljujući  jednoj nesretnoj epizodi gdje su dva litvanska Židova, pomogla dvojici pravoslavnih  svećenika da pređu na Židovstvo. Na tome bi sve i ostalo, da po dragom  konvertitskom običaju nisu krenuli u lov na nove duše. Židovstvo preko noći postaje „in“ te ga sa lakoćom prihvata i učenije plemstvo. Sve što je preostalo Ruskoj  Pravoslavnoj Crkvi je bilo da primjeni katoličko – protestantsku formulu i krene u  napad koji traje i danas. Istina bez aktivnih Kozaka,“crnostotinaša“ i otvorenih  pogroma. Tu se ova riječ i rodila. Dalje je sve bilo jednostavno – prvo su pobijeni svi oni koji su prešli na židovstvo, pa  onda oni. Tradicionalne tehnike masovnog pokrštavanja se nisu pokazale efikasnima, a dolazi i do jednog paradoksa: što je Rusija manje željela Židove, to ih  je više dobivala. Širenjem države na raskomadanu Poljsku, Ukrajinu i Baltik, u  unutarnje granice carstva dolazi sve više novih Židova – podanika. Na kraju stoljeća, nakon masovnih ubijanja i pokrštavanja, ostaci se protjeruju što dalje na zapad.  Problem se pojačava sa zauzimanjem novih teritorija, sve više Židova dolazi i sve ih  je teže pobiti i skloniti.

.. Kozačko divljaštvo nije imalo granice. Neprijatelji su bili poljsko plemstvo,  rimokatolička crkva, njemački trgovci i Židovi. Zašto Židovi? Zašto ne! Živjeli su u  omrznutoj Poljskoj i nisu bili pravoslavni. Kidanje na komade, deranje kože u živo ili  pečenje na tihoj vatri, samo su dio repertoirea… Imali su dvije omiljene formule za vješanje. Prva je bila „kvartet“ sastavljen od  Poljaka plemića, njemačkog trgovca, rimokatoličkog svećenika i Židova. Druga je  bila „trio“ sastavljen od Židova, rimokatoličkog svećenika i psa. Ako nije bilo psa,  poslužila bi svinja koja bi se poslije vješanja ispekla i pojela… (Max I. Dimont, „Jews, God and History“… opis ustanka u Ukrajini i Rusiji, i danas  omiljenog „heroja i junaka“ Bohdana Hmeljnjickoga)

RPC kao intelektualna i duhovna snaga ruskog društva, opsjednuta ezoteričnim  dogmatizmom, nije bila spremna ni za kakvu prilagodbu ni dolazećim vremenima ni  poštenijem čitanju Svetog pisma. Čak i njeni vodeći intelektualci su bjesomučni  rasisti i antisemiti. Jedini logičan rezultat takve crkve je Raspućin. A konac XIX i  početak XX stoljeća obilježava samo jedna riječ, riječ ruskog podrijetla i rođenja koja će zauvijek označiti i vrijeme i državu i njenu crkvu – POGROM. PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA – nastanak, utjecaj, posljedice Podrijetlo „Protokola sionskih mudraca“ je toliko nevjerojatno, da je priča o  njihovom nastanku zaslužila posebne knjige, čije čitanje i danas izaziva nevjericu i  mučninu goru od i jednog čuđenja. Još gore, kada se vidi da je to rasističko smeće još živo i kada mu pohvala izađe u listu „Oslobođenje“, listu sarajevskih  progresivnih snaga, ljevice i „raje“! I da za protekle četiri godine, nitko živ ne reagira osim mene i to uzaludno!? Zato i smatram potrebnim ovaj mali kroki kojim ću što  kraće objasniti nastanak najsramotnijeg dokumenta ljudske povijesti.

Kako je postajalo sve teže uvjeriti ruskog mužika da su Židovi jedini krivci njegove  bijede, te ih radi toga treba iskorijeniti, car Nikola II naručuje od svećenika i mistika  Sergeja Nilusa neki rad, nešto što će jasno i uvjerljivo pojasniti što to ti prokleti  Židovi snuju, te dati „teoretsku“ podlogu pogromu. Pritisnut vremenom, carevom  žurbom i već poodmaklom klanju, odabrao je nekoliko tekstova i prilagodio ih  potrebama jednog koji postaje beščašće cijelog ljudskog roda. Najvažnijim istraživanjem nakon prvog novinara Luciena Wolfa is londonskog  „The Times“-a koji je još 1920. ustanovio da je riječ o primitivnom falsifikatu i odmah ustanovio i njegove izvore, te osobito masi poslijeratnih, zaleđenih od jeze što je to  smeće napravilo, držim ruskog historičara Mihaila Lepekina, koji je 18.11.1999.g. u  francuskom listu „Express“ objavio svoj tekst o nastanku „Protokola…“ koji je  definitivan i napokon konačan, te ne ostavlja dvojbe ni o vrsti tinte kojom je pisan, a
kamoli o čemu drugom.

Izravni naručilac je Sergej Nilus, a izvršioci bivši ministar unutarnjih poslova Ivan  Golemikin, težak reakcionar i antisemit, te Pjotr Rakovski, šef tajne policije Ohrane.  Pisac je bio Matej Golovinski, novinar francusko – ruskog podrijetla i operativac  Ohrane. I to je to. Napisani su 1901.g. i objavljeni prvi put u listu „Znanja“ 1903.g.  te na kraju i 1905.g. u dvanaestom poglavlju knjige Sergeja Nilusa.  Tekst je sastavljen primarno od kopiranih dijelova tada slabo poznatog dijela  francuskog pisca i satiričara Mauricea Jolyja, „Razgovor Machiavellija i Montesquieua  na onom svijetu“ i u njemu se uopće ne pominju Židovi! Dijalog se vodi između  Machiavellija, kojem se u usta stavljaju ideje Napoleona III i Montesquieua koji  zastupa liberalna stanovišta. Izašlo je 1864.g. i prošlo posve nezapaženo, no ne  toliko koliko su autor i naručioci „Protokola…“ mislili. Iz te knjige je preuzet veći dio  teksta. Manji dio je preuzet iz romana „Biarritz“ koji je izašao pod pseudonimom „Sir  John Ratcliffe“, autora Hermanna Goedickea, objavljenog 1868.g. i čije dvanaesto  poglavlje pominje sastanak predstavnika židovskih plemena na praškom groblju.

Ista je, kao antisemitski pamflet objavljena 1872.g. u St.Petersburgu. u „Biarritz“-u su doslovce prepisani i dijelovi romana Alexandra Dumasa starijeg, „Joseph Balsamo“. Sve dokumente o Golovinskom i njegovom radu, koji uključuju rukopise,  dokumentaciju i prepisku sa naručiocima, bivši poslanik carske Rusije u Parizu,  Vladimir Maklakov je 1925.g. predao Hooverovom institutu Sveučilišta Stamford,  gdje se i danas nalaze i dostupni su javnosti. O ovome mi se jednostavno gadi  detaljnije pisati.

Osnovni cilj tog primitivno napisanog teksta je bio pokazati ruskoj javnosti kako  grupa Židova planira osvojiti svijet. Nije baš pomoglo kod nepismenih mužika, no  „vrijednosti“ te krivotvorine su se održale do danas i do lista „Oslobođenje“ i do  sarajevskog sveučilišnog profesora Bisića i urednice Vildane Selimbegović i grada  gdje nitko nije našao za shodno da protestira. Sa Protokolima je napokon premašeno nepraktično kršćansko antižidovstvo i  podignuto na razinu rasističkog antisemitizma i kako Nilus tvrdi: … mi ne mrzimo Židove, neki od naših najboljih prijatelja su Židovi, čak nas oni  nagovaraju da se zaštitimo od cionizma…

Pogromi izravno počinju sa Pobedonoscevim, aristokratom, antisemitom i glavom  Sinoda RPC. Slavenofil i Velikorus, usput je na svaku demokraciju i slobodu gledao kao  na gubu. Njegova formula za židovsko pitanje koje je tako prvi put i definirano, je  bila jednostavna: … 1/3 pokrstiti, 1/3 protjerati i 1/3 izgladnjivanjem usmrtiti… Ne postoji Židov ili Izraelac koji to ne zna i koji ne zna kolika je cijena njegove slobode od Rusa i gdje je sve počelo. Kišenjev je opomena koja će se ponoviti ako se zaboravi.

Zna to g.Netanyahu i ne pada mu na pamet da pogriješi u procijeni, što se ovih dana dešava.

1. Treća intifada. Iznenada, usprkos stvarnih razloga, kreće novi ustanak potaknut Hamasom, Hezbollahovim saveznikom, koji kao saveznik Al Assada, odrađuje zadatke za rusko – iransku koaliciju. Svatko kome je pala na pamet ta GLUPA ideja da može destabilizirati Izrael takvom akcijom i pripremiti teren uništenja zemlje željno čekanim vojnim porazom, je najobičnija budala.

2. Otkriće naftno – plinskih polja u graničnom bazenu S.Cipra, J.Cipra i Izraela, te polja u teritorijalnim vodama Egipta, samo višom silom je moglo biti smješteno na dva od tri mediteranska SLOC a, onaj Bosfor – Dardaneli i onaj Suez. Gibraltar je i onako naš. J.Cipar, čije banke žive i postoje od prljavog kapitala postkomunističkih zemalja, već vrišti da je sve njegovo. Turska, sponzor S.Cipra, usput očekivano svima i neočekivano Erdoganu, već prodanom od Putina, ima svoje i vojne i osobito materijalne interese u novom nalazištu plina. Stvar komplicira to, što je nalazište i u teritorijalnim vodama Izraela, najmoćnije baseball palice u okruženju. Ukratko, pravo na crpljenje plina u svojim teritorijalnim vodama, imaju Izrael, S.Cipar i djelomično, J.Cipar. Rusija nema nikakvih prava, osim onih koje izbije golom silom preko uniśteno Izraela ili Turske. Što je po moji spoznajama, natjeralo g. Erdogana da pošalje svog Iznogouda na pregovore. Vrlo tihe pregovore.

3. Ništa od gore navedenoga ne dopušta g. Netanyahuu da trepne makar jednim okom, a Bibi tada postaje neugodan. Kada pomisli da jedna nova kolonizatorska Rusija, udružena sa najgorim neprijateljima svoje domovine, Iranom, Hezbollahom, Hamasom i Sirijom, sprema novo pogrom Židova, neće imati ni izbora, doli naplate svake glave iz npr. Kišenjeva! Tada neka je Milostivi na pomoći i Putinu i sljedbenicima. Jer za razliku od Arapa sa kojima ratuju 67,5 godina i ne mrze ih, Ruse mrze, točno onoliko koliko oni mrze njih. Ako se usude, ili oni ili bilo tko od saveznika im, da opale metak na njih, g.Netanyahu će ih pomesti sa pozornice bez imalo milosti. Nema on rezerve domovinu.

Tu i stajem ustravljen scenom svega što se za taj rat može dići. A to znam precizno. Sva nova oružja, broj angažiranih vojnika ili broj brodova i zrakoplova. No ako se on treba desiti, neka se desi. Ako je taj rat potreban da na Bliskom Istoku napokon zavlada mir, onda neka se desi. I osobito, ako takav rat protiv Izraela sruši Putina, onako kako je okupacija Falklanda srušila Vidulinu huntu u Argentini, neka se desi. Da svi malo odahnemo.

You may also like