Putin zapravo želi postići dugotrajnu disfunkciju FSB-a

Sprema li Putin novu, veću sigurnosno-obavještajnu službu koja će biti jača od postojećeg FSB-a i imati sve ovlasti zloglasnog KGB-a?

Glasine o tome već neko vrijeme kruže ruskim medijima: navodno bi različite sigurnosne i tajne službe, od FSB-a do GRU-a i SVR-a trebale biti ujedinjene u megaslužbu pod nazivom Ministarstvo državne sigurnosti. U rusima informacija budi različite emocije, od ushita do zgražavanja. Takvo ime glavna je sigurnosna institucija nosila za vrijeme SSSR-a tijekom Staljinovog poratnog razdoblja od 1946. do 1953. godine, nakon čega je slijedeće, 1954. godine bila preimenovana u svima znan Komitet gosudarstvennoy bezopasnosti – KGB.

Piše: Branimir Vidmarović

Hoće li Putin doista izvršiti hibridni skok u prošlost? Kako ćete imati prilike vidjeti iz ove analize, da po formi, ali ne i po sadržaju. Cjelokupni sigurnosno-obavještajni i vojni sustav je u Rusiji za vrijeme vladavine Putina postao iznimno velik i kompleksan. Procjenjuje se da čitavo vojno i sigurnosno biračko tijelo – direktni i indirektni zaposlenici te odrasli članovi obitelji broji oko 40-50 milijuna ljudi.

No problem leži u teže vidljivoj činjenici da je taj masivni sustav ideološki nehomogen. Vođeni sličnom motivacijom – resursima i značajem – pripadnici sustava vode unutarnju borbu i konkuriraju jedan s drugim.

U devedesetim godinama, taj je sustav, deprimiran i odbačen demokratskim procesima imao zajednički cilj povratka u sam vrh života države. Sa dolaskom Putina, potpomognuta unosnom prodajom energenata, sigurnosno-obavještajna hobotnica se proširila i razdvojila na mnoštvo službi i agencija čije se zadaće, kompetencije i sfere djelovanja često preklapaju. Vanjskom špijunažom se tako bave i FSB, i GRU (vojna služba), i zasebno obavještajno tijelo SVR.

Neizbježno pitanje “tko je glavni” postalo je aktualno tek zadnjih godina u jeku gospodarske recesije i smanjena državnih financijskih resursa. Problem je vrlo kompleksan, upozorava renomirana ruska politologinja Ekaterina Šulman. Interesne skupine i klanovi često nisu ograničeni nekim konkretnim tijelom već mogu prožimati nekoliko agencija ili službi. Kako bi stvari bile još složenije, svako tijelo ima vlastiti odjel unutarnje sigurnosti koje FSB nastoji kontrolirati preko svojih kadrova. Vlastiti odjel za sigurnost FSB-a je pak ojačao i pokušava igrati aktivnu ulogu u političkom životu zemlje, dodaje Šulman.

Posrijedi je dakle, pokušaj izlaska van zone kompetencija vlastitog tijela, a FSB svakako prednjači u pokušaju borbe za ostanak u zoni relevantnosti i financiranja. Konkurenata je, rekli smo, podosta. Unutarnja borba se najčešće vodi pod krinkom borbe sa korupcijom i financijskim kriminalom kojom se ističe vlastita važnost i odstranjuju srednji ili veći akteri interesnih skupina. Sasvim nedavno je pukovnik ruskog MUP-a Zaharčenko priveden za pola milijarde eura mita. Operaciju je vodio FSB-ov odjel “M”, koji se bavi ekonomskim zločinima.

Spomenuti odjel već duže vrijeme drži na nišanu jednog drugog gorostasa – Istražno povjerenstvo Rusije i njenog moćnog šefa Aleksandra Bastrykina, za kojeg se sumnja da ima čvrste veze sa pravim pravcatim banditima i ubojicama. Ipak, tu dominiraju financijski motivi. U sadašnjem stanju, financijski tokovi, odnosno kompetencije koje omogućuju praćenje ilegalnih gospodarskih aktivnosti su za ruske službe od najvećeg interesa.

No i sam odjel “M” je na meti gore spomenutog odjela za vlastitu sigurnost FSB-a. Unutarnji okršaji rezultirali su velikim korupcijskim slučajevima u kojima su posmicani utjecajni guverneri, a pod istragom se našao i čuveni ruski oligarh Mihail Prohorov koji je donedavno bio u Putinovoj milosti. FSB-ovu “šizofreniju” Putin nije znao bolje riješiti nego kadroviranjem: de-facto odstranivši šefa odjela “M”, koji je podnio ostavku, Putin je na njegovo mjesto postavio šefa konkurirajućeg odjela unutarnje sigurnosti.

Još jedna ilustracija sigurnosnih problema je i problem Čečenije, čiji vlastiti obavještajci i pripadnici službi sigurnosti uživaju neograničeni imunitet i prava. Prema brojnim izvorima, to izaziva gnjev visokih dužnosnika FSB-a zbog financijskih i povijesnih razloga: pripadnici stare ruske garde ne mogu se miriti sa činjenicom da bivši pripadnik separatista, protiv kojih su oni nekoć ratovali, danas uživa status polu-božanstva. Čečenski vođa Ramzan Kadirov je pod direktnom Putinovom zaštitom, ali FSB na svoju ruku sve češće – gotovo buntovnički – prkosi poretku. U nekoliko navrata FSB je, zasad bezuspješno, pokušavao privesti pripadnike tzv. službe sigurnosti Kadirova u Moskvi.

Gledajući na situaciju sa čisto politološkog stanovišta, E. Šulman navodi da je borba interesnih skupina u ruskoj obavještajnoj zajednici pozitivna stvar jer nadomještava nedostatak političke konkurencije. Cijeli se sustav, piše Šulman, protivi pobjedi jednog velikog super-tijela jer bi to bio korak ka pravom autoritarizmu i izolaciji – nečemu, što ruska politička elita želi pod svaku cijenu izbjeći, ma kako god nevjerojatno zvučalo. Balansiranje i konkurencija sigurnosnih službi je prema riječima politologinje parodija na demokratski sustav “checks and balances”, u kojem državu od demona ne čuvaju društvo i institucije, već drugi demoni.

Iz navedenog možemo zaključiti da je unutarnja borba snažna a FSB u toj borbi ima opasno visoke pozicije. Po svemu sudeći, jak FSB je za Putina postao izvor nestabilnosti koji je sposoban stvoriti konkurenciju i njegovom poretku, i njemu osobno. Stoga se ruski moćnik polako distancira od najveće sigurnosne službe. Naravno, FSB posjeduje neprocjenjivo vrijednu informaciju, što ga čini još opasnijim. Putinovi strahovi očituju se u kadroviranju i stvaranju novog sigurnosnog tijela – Nacionalne garde, na čije je čelo Putin postavio Viktora Zolotova, svog dugogodišnjeg tjelohranitelja. Nacionalna garda temelji se na MUP-u te drugim vojnim snagama koje nisu vezane za vanjske obavještajne službe. Sam Zolotov ne pripada Putinovom krugu bivših KGB-ovaca milijunaša, ali je ideološki čvršći i pouzdaniji, te u financijskom smislu “jeftiniji” od Putinovog standardnog kruga čiji su apetiti postali preskupi u novoj gospodarskoj situaciji.

Još jedan snažan signal distanciranja od FSB-a je i smjena dugogodišnjeg predstojnika Putinovog Ureda, Sergeja Ivanova. Bivši obavještajac, Ivanov je prepustio svoju dužnost opskurnom Antonu Vajno koji, kao i Zolotov, slovi za čovjeka sa vrlo skromnim financijskim apetitom te osobno odanog Putinu. Ideološka osobna odanost je u postojećim uvjetima jednako važna kao i financijska skromnost. Ruska elita lojalna je bogatijem i snažnijem, ali se ne može pohvaliti osobnom odanošću jednom lideru ili vođi.

Kako se sve ovo odnosi na glasine o stvaranju megaobavještajne službe? Prema raznim analizama, ovim potezom, Putin želi na duže vrijeme utopiti FSB u birokraciji i administrativnim poslovima. Ukoliko doista dođe do stvaranja megaslužbe, FSB će biti dugi niz godina paraliziran prenošenjem baza podataka, usklađivanjem sustava, računala, arhiva i kadrova. U toj strci dosta nezgodnog materijala može biti izgubljeno, dok će privremena impotencija omogućiti drugim, odanim Putinu ljudima i službama nesmetan razvoj. Prve ispaljene hice čujemo već sada. Državna televizija nesmetano je i bez cenzure prenijela optužbu policajca-milijardera Zaharčenka u kojoj navodi kako ga je FSB srušila zbog vlastitih prljavih igara. Otvoreno medijsko prepucavanje i poigravanje sa ugledom FSB-a na državnoj televiziji je pojava novog vremena, a vjerojatno i osveta za to što je FSB otvoreno povezao ubojstvo oporbenog lidera Borisa Njemcova sa čečenskim krugovima, čime je dirnuo nedodirljivu vezu Kremlja i Ramzana Kadirova.

Autor je doktor znanosti, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

You may also like