Prošle je subote stručnjak za odnose u istočnoj Aziji započeo sa besplatnim kolegijem o kineskoj povijesti, ekonomiji i diplomaciji. Uvodno je predavanje održano, a dr. sc. Branimir Vidmarović vas poziva da se uključite na današnjem predavanju, ukoliko do sada niste. Mjesto radnje je Caffe bar Crni Mačak, na zagrebačkom Podolju, u blizini bolnice Sestara milosrdnica (Vinogradska ulica). Vrijeme radnje je 14 sati.
Podsjetimo, na prošlom je predavanju bilo govora o jedinstvenoj civilizaciji kakva je Kina. Njena unutarnja i vanjska politika, društvo i svjetonazor oblikovani su slijedom njene nevjerojatno duge, kontinuirane povijesti, te autohtonim socijalnim, filozofskim, administrativnim i vojnim idejama.
Počeci kineske civilizacije sežu u 10-8 st. pr. Kr. Suvremena arheologija i radiokarbonske analize potvrđuju postojanje razvijene neolitske kulture (7-5 st. pr. Kr.) koja je kultivirala rižu i soju, živjela u zemunicama, proizvodila i koristila oruđe za lov i poljoprivredu, ceremonijalno sahranjivala mrtve te izrađivala flaute iz krilnih kostiju ždrala. U tom se periodu pojavljuje i prvi pisani proto-jezik, odnosno znakovi nacrtani na stijenama i oklopima kornjača.
a) Povijest – Kineska je tisućljetna povijest sama po sebi i izvor, i čimbenik ne samo kineske vanjske politike, već i načina razmišljanja te odnosa unutar društva i odnosa društva sa državom.
U kineskom poimanju svijeta, povijest je izvanvremenski pojam i realni izvor znanja, mudrosti i odgovora na trenutne probleme. Za razliku od zapadnih kultura, za kineze ne postoji vrijeme ili događaj koji bi bio prestaro i samim time irelevantan. Kineske koncepcije međunarodnog poretka vuku korijene upravo iz duboke povijesti, posebice iz perioda Ratujućih država (475. – 221. pr. Kr.). Kina je evoluirala oslanjajući se na ideju jedinstvenosti (monizam), nedjeljivosti i čvrste hijerarhije koja kopira nebeski poredak. To kopiranje nebeskog poretka, u kojemu je car spona između ljudi, zemlje i neba je srž kineskog pozicioniranja sebe kao centra svijeta i shvaćanja svoje isključive uloge u svijetu.
Okolni svijet, Kina je smatrala barbarskim i ne prosvijetljenim. Svaki kontakt sa vanjskim kulturama smatrao se priznanjem kineske isključivosti i božanstvenosti kineskog cara. Svi darovi su bili logičan slijed tog priznanja. Kina nikad nije imala ekspanzionističke težnje jer je za Kinu, koja se ionako nalazila ispod Neba to bilo nepotrebno – sve što se smatralo vrijednim, bogatim i lijepim već je nalazilo tu. Takav svjetonazor je blokirao razvoj koncepcije o međudržavnoj ravnopravnosti. Miran suživot bio je moguć samo ako je druga strana prihvaćala isključivost Kine. Oni koji su to odbijali, nisi bili vrijedni trgovine i komunikacije. Za Kinu, ravnopravnost je bila kategorija svojstvena barabarima, koji su morali na različite načine regulirati svoje nesavršene odnose nesavršenim sredstvima – ravnotežom straha ili sporazumima, dok se Kina izdizala iznad takvih odnosa.
b) Filozofija – Period Ratujućih država je bio obilježen borbom za dominaciju između nekoliko stotina većih i manjih državica na čelu kojih su bili lokalni vladari – hegemoni. Hegemoni su pokušavali zavladati jedan drugim i ustoličiti sebe na čelu svih. Po mnogočemu, taj je period sličan danas već čuvenoj seriji “Igre prijestolja”.
U kontekstu problema međunarodnih odnosa i vanjske politike, ovaj je period ključan zbog nekoliko razloga:
a) borba je po svojoj naravi bila zero-sum, b) borba je emulirala vanjske odnose i stratešku borbu za opstanak, koje Kina kroz povijest nije imala i vodila, c) stanje i odnosi država su bili slični stanju i odnosima u Europi prije Westfalskog mira, d) u tom su periodu stvorene sve vodeće filozofske, strateške i socijalne škole.
– Konfucijanizam: osnivač Konfucije (Kongzi). Arhitekt društvenih odnosa, zalagao se za visoki moral, skromnost, hijerarhiju, poštovanje i znanje u svim porama društva. Konfucije nije pravio razlike između raznim aspektima društvenog života i državnog upravljanja već ih tretirao kao jednu nedjeljivu cjelinu. Njegovi principi bili su implementirani u državni život za vrijeme dinastije Han.
– Daoizam: osnivač Laozi. Kineski filozof i metafizičar u zapadnom smislu te riječi. Bavio se problematikom kozmogonije, zaključio da je Dao – Put – prirodna snaga, izvor ideala i harmonije koja prožima sve. Promovirao asketizam, skromnost i “ne-djelovanje” uz oslobađanje od ovozemaljskih želja. I njegove su ideje našle svoje mjesto u politici dinastije Han.
– Legalizam: škola pragmatičnog državnog administriranja. Osnovali su je filozofi i bivši učenici konfucija, od kojih su najznačajniji Shang Yang i Hanfeizi. Smatra se da su legalisti stvorili prvu pravu profesionalnu birokraciju tisuću godina prije nastanka iste u Europi. U potpunoj suprotnosti sa Konfucijem, razočarani u ljudsku prirodu u periodu konstantnog ratovanja, legalisti su odlučili da se ljudima treba upravljati kroz sustav nagrada i kazni. Razradili su elaborirani sustav društvene manipulacije i upravljanja čiji je konačni cilj snažna i stabilna država. Za vrijeme dinastije Han, i legalisti su postali dio službenog sustava. Budući državni činovnici bili su primani na posao preko otvorenih ispita. Dinastija Han spojila je nespojivo: osnovni kriterij za uspješan prolazak na takvim ispitima bilo je znanje Konfucijeve filozofije i etike.
– Vojna strategija “Bingjia”. Period ratovanja stvorio je potrebu za novim oblikom strateškog razmišljanja. Čuveni Sun Tzu stvorio je Umijeće ratovanja – 36 stratagema, gdje je prije svega govorio o važnosti psihološke i intelektualne nadmoći, manipulacija i stilu ratovanja koji izbjegava izravan okršaj. U konačnici, učenje Sun Tzua postaje integralni dio kineske vanjske politike, društvene interakcij i poslovanja.
c) Jezik – gotovo nepromijenjen i konsolidiran još za vrijeme dinastije Han, kineski jezik je od najstarije povijesti važan most između prošlosti i sadašnjosti. Mudrost, odgovori na pitanja i izazove uvijek su se mogli naći u izričajima i zapisima starih filozofa, a državni i povijesni anali uvijek su bili doslovce nadohvat ruke svim vladarima i znanstvenicima.
d) kontakti sa zemljama Zapada – svo znanje, mudrost i iskustvo bilo je testirano za vrijeme zapadne kolonizacije Kine. U tom se periodu, najviše u 19. stoljeću, ispostavilo da je Kina tehnološki i gospodarski, unatoč svom bogatstvu, nesposobna nositi se za zapadnim (i istočnim) civilizacijama i zemljama: Velikom Britanijom, Francuskom, Rusijom i Japanom. Suočena sa okupacijom, u borbi za očuvanje svog identiteta i cjelovitosti države tijekom “stoljeća srama”, Kina je naučila na nov način primjenjivati brojna povijesna iskustva i bila primorana ne samo prihvatiti zapadnu tehnologiju već i temeljno upoznati zapadni način vođenja poslova. U konačnici, forsirana de-izolacija je za svega 100 godina pripremila Kinu za ulazak u novo doba 20. stoljeća.
Autor je doktor znanosti, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.