Stvari treba nazivati ispravnim imenom, osnov je to svakog morala, rekao je jednom prilikom, nama klincima koji smo „sjedili do njegovih nogu“, Vlado Gotovac. Prva je to asocijacija koja mi je pala na um kada sam na web stranicama Večernjeg lista vidio ekskluzivu Marka Špoljara iz Banskih dvora o vrlo izglednom približavanju parlamentarnih izbora.
Kada su mi izvori iz vrha SDP-a potvrdili kako je gotovo sigurno tomu tako čvrsto sam odlučio kako moj glas, osim ukoliko u mojoj izbornoj jedinici na preferencijskoj listi bude tih nekoliko sjajnih pojedinaca, neće dobiti.
Slučajni rast BDP-a koji, priželjkuju, treba stvoriti psihološko olakšanje u proračunima građana, nekoliko odluka prezentiranih kao socijalne, poput slučaja sa švicarskim frankom i Lalovčevog obećanja kako će smanjiti bankovne kamate za građane, možda su jedine šanse za dobitak izbora, ispravno procjenjuju dobro plaćeni američki spin doktori te savršeno tempiraju izbore (legitimno) prije nego li se sve zaboravi.
Nakon što su promjenom zakona o Državnom zavodu za statistiku osigurali vrlo tešku smjenjivost njegovog ravnatelja, počeli su nam dolaziti gotovo dijametralno suprotni podaci onim Eurostatovim. Svaka sličnost s grčkim statističkim uredom, namjerna je! Time i lijepim vremenom smo osigurali slučajni rast od 1.2 posto, dijagnoza je Davora Huića na stranicama Večernjeg lista. Kako je o tome sve rečeno, pozabavimo se proračunskim razbacivanjem, po definiciji novcem svakoga pojedinca koji ga puni, piše na blogu Naimekajje.
Intervencija u cijenu jednoga proizvoda na tržištu valuta, iako gotovo neopravdana, stvorila je osam mjeseci vremena za stvaranje strategije kako dalje. Ne donijevši nikakvu strategiju, za koju su zaduženi u prvome redu Ministarstvo financija i HNB, vladajući su donijeli odluku o konverziji kredita u švicarskim francima stvorivši nejednak položaj dužnika na tržištu, što je ustavno neodrživo, rekao mi je jedan odvjetnik koji se bavi trgovačkim pravom.
Bez kriterija za pomoć potrebitim dužnicima, koji su kreditima rješavali elementarnu egzistenciju, u proces su uvukli i one koji su zaduživanjem špekulirali i/ili mogu vraćati dugove. Današnji Večernji list donosi tezu kako razni ministri, estradne zvijezde i urednici nekih medija čekaju u zavjetrini kako bi dobili povlastice na račun manjine potrebitih.
Telefonska analiza Željka Lovrinčevića koju sam objavio na portalu Energypress.net pokazuje kako je špekulacija u masi zaduženja dvostruko više. Lovrinčevićeva analiza, koju je za N1 televiziju neizravno potvrdio Damir Novotny, potvrđuje kako će takav nedostatak strategije ići na račun poreznih obveznika.
Uvjeravaju me kako konfabulatori, konzultanti i spin doktori Zorana Milanovića nisu niti ludi niti glupi. Znaju dobro, kažu mi upućeni, kako su ove odluke obično proračunsko razbacivanje, no njima nije važno što će sa zemljom biti. Zoranu Milanoviću, koji im osigurava naš novac za njihove usluge, jedino je važno politički opstati do sljedećih predsjedničkih izbora. Naime, kako je u kuloarima rekao jedan od njegovih rijetkih preostalih prijatelja, naglo mu se pojavila ambicija pobijediti Kolindu Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima.
A evo i dogovora zašto neću glasovati za njih.
Ne samo što će me ambicija Zorana Milanovića, samo u ovom slučaju, stajati 4220 kn izravnoga troška (kako je izračunao Gojko Drljača), nego ću podnijeti i neizravni trošak u vidu bivanja poreznim obveznikom zemlje sa srozanim kreditnim rejtingom.
Povijest me uči, ekonomska se nesloboda ne može se dugoročno održati bez političkih nesloboda. Ona doista nije daleka misaona akrobacija, već elementarna činjenica. Osim što je, uz proračunsko rasipništvo, jedini način udovoljenju Lalovčeve šarene laži o smanjenju kamata za građane, nacionalizacija banaka, već – promislite o tomu – osobno financiram političku kampanju osobe za koju ne želim glasovati sa minimalno 4220 kn, samo u ovom slučaju.
Vaučerizacija financiranja političkih izbora i političkih stranaka uvjet je oslobođenja iz ove situacije.
Pristajem davati porez za pomoć potrebitima (ali stvarno potrebitima), pristajem plaćati reket policiji i vojsci za vlastitu sigurnost (od svih, samo ne njih), pristajem plaćati i neki vid upravljanja, ali strašno me ljuti kad se porezni novac koristi kao bankomat za zadovoljenje iznenadnih i neostvarenih političkih ambicija. Bože me sačuvaj!