Pritisak EPP-a za odustanak od kopnenog LNG-a koji odgovara Gazpromu

Iako su otkazani brojni projekti izgradnje LNG terminala u svijetu, pa i SAD-u, američka politika žestoko pritišće Zagreb da što prije izgradi LNG terminal na Krku preko kojega bi se američki plin prodavao kupcima u Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji…

Tom pritisku ovih se dana priključila i Europska pučka stranka koja je upozorila Vladu Tihomira Oreškovića da se ne upliće u poslove sa sumnjivim ruskim kapitalom. Pri tomu, doduše, nije izravno rečeno da se ne smije kupovati ruski plin, ali je ipak jasno dato da znanja da se Hrvatska, kao članica EU i NATO pakta, mora opredijeliti: ili je za SAD ili za Rusiju. Kako bi se zatvorila vrata ulasku ruskog plina, EU su, na traženje SAD-a, donijele odluku da svaka država članica mora obavijestiti Komisiju EU o sklapanju sporazuma o uvozu plina ili nafte s državama nečlanicama. Među koje se, dakako, ubraja Rusija, ali ne i SAD.

LNG terminal na Krku i kompresorske stanice na plinovodu prema Mađarskoj pri vrhu su EU energetskih projekata: time se, objašnjavaju u Bruxellesu, osigurava veća energetska sigurnost Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Italije… I zaista, dobro je da je na tržištu više izvoznika plina, da postoji mogućnost izbora: to, naime, jamči da će se pri kupnji postići najpovoljnija cijena. Međutim, problem je što je ruski plin ipak jeftiniji od američkog.

Osim toga, pred sve članice EU, pa i pred Hrvatsku, postavlja se važno pitanje: ako je SAD-u iz vojnih, političkih, ekonomskih interesa cilj oslabiti ili uništiti Rusiju, imaju li iste prioritete Europa i Hrvatska? Sve članice EU, pa i Hrvatska, kao dio NATO pakta, spremne su, dakako, odgovoriti na eventualne teritorijalne ili političke pretenzije Rusije, no je li im baš u interesu ekonomski slomiti Moskvu te je tako gurnuti u ralje neke vojne hunte ili puno gorih i ekstremnijih političara od Vladimira Putina?

Što može dovesti do krvavih obračuna između političkih i vojnih elita u Moskvi koji bi mogao gurnuti u Europu milijune izbjeglica? Je li joj cilj osiromašiti Rusiju ili joj je u interesu da Moskva bude stabilan ekonomski i politički partner koji će moći kupovati europske proizvode? Zbog svega toga europskim državama, pogotovu onima koje su blizu ruskih granica, ne odgovara destabilizacija te države. Nema nikakve sumnje da bi bilo jako dobro da Hrvatska dobije LNG terminal, ali ne bi bilo ekonomski ni opravdano ni pametno da ona sama financira njegovu gradnju.

Hrvatska trenutno troši oko 2,5 milijardi kubičnih metara plina na godinu, od čega sama proizvodi 60 posto. Najoptimističnije prognoze govore da bi potrošnja do 2030. mogla porasti za još najviše oko 800 milijuna kubičnih metara. Zbog toga Hrvatska nema prijeke potrebe za ulaganjem u taj projekt. Međutim, ako su SAD, Mađarska, Sloveija, Italija zainteresirani za gradnju LNG terminala, u tomu ih svakako treba poduprijeti, ali pod jednim uvjetom: da oni financiraju njegovu izgradnju. Jer ako će se godišnje uvesti preko LNG terminala 6 do 10 milijardi kubičnih metara plina, onda je jasno da je daleko najveći dio namijenjen drugim državama, a ne Hrvatskoj.

Iako je potpredsjednik SAD Joe Biden tražio od lidera nekoliko članica EU da podrže gradnju LNG terminala na Krku, Amerikanci, barem za sada, nisu pokazali zanimanje za ulaganje u taj projekt. S ekonomske točke gledišta su u pravu: u Europi već ima 25 takvih terminala koji rade s manje od 45 posto kapaciteta i zbog toga samo gomilaju gubitke. No, zašto se onda te iste logike ne pridržava i EU, nego za račun Washingtona, svojim članicama nameće političke, a ne ekonomske kriterije, pri određivanju energetskih prioriteta te kupnji LNG-a. Uostalom, Washington je zabranio Hrvatima i Mađarima da prodaju Inu Rusima i tako riješe međusobne probleme, ali se nije potrudio ponuditi nikakvo rješenje.

Ekonomski gledajući, ruski plin je u prednosti: za tisuću kubičnih metara u prosjeku se plaća oko 200 dolara, dok američki plin stoji najmanje 250 dolara za tisuću kubičnih metara. Inače, cijena ruskog plina čak je 60 posto manja nego 2012.

Kako je gradnja kopnenog LNG terminala iznimno skupa, stoji i do milijardu dolara, SAD su velikodušno odlučile pomoći Hrvatskoj: predložile su, a EU prihvatila, da se za prvu ruku na Krku postavi upola jeftiniji plutajući terminal. To je, zapravo, LNG brod uz koji pristaje brod s ukapljenim, tekućim plinom koji se na brodu teminala regasificira, odnosno vraća u plinovito stanje, piše Telegram.hr.

Prije negoli se Vlada upusti u realizaciju tog projekta svakako treba unaprijed dogovoriti cijene i kupce kako bi se moglo vidjeti koliko je cijeli taj posao isplativ. Također, Vlada mora imati na umu ponajprije vlastite nacionalne interese, a ne samo voditi računa o tomu što će na to reći u Washingtonu i Bruxellesu. Jer, upravo na pravu na samostalnosti pri donošenju strateških odluka te obrani vlastitih interesa, inzistira Velika Britanija, tražeći dubinsku reformu EU.

You may also like