Time što je na Radnoj grupi za proširenje Europske unije hrvatska predstavnica bila „bez stava službenog Zagreba“ o otvaranju poglavlja 23. o pravosuđu i temeljnim pravima, u pretpristupnim pregovorima Srbije s Europskom unijom, započela je osjetljiva diplomatska igra, ne samo između Zagreba i Beograda, nego i između Hrvatske i Europske komisije, odnosno Hrvatske i ostalih članica Unije.
Važno je da su kreatori hrvatske vanjske politike, očito, svjesni osjetljivosti te igre, važnosti toga da Hrvatska njome ostvari ono što je naumila, a da istovremeno ne kontaminira svoje odnose s ostalim zemljama članicama Unije.
Zajednička europska politika proširenja jedna je od onih o kojoj se unutar Unije odluke donose suglasnošću, pa svaka zemlja članica u svakom trenutku može zaustaviti proces proširenja, odnosno pretpristupne pregovore svake zemlje koja je u pretpristupnom procesu. Međutim, budući da se radi o jednoj od zajedničkih europskih politika, zemlje članice vrlo su oprezne u postavljanju blokada pregovaračkom procesu, a u Uniji je dobar običaj (koji je u hrvatskim pristupnim pregovorima Slovenija sustavno kršila) da se zajednička politika proširenja Unije ne blokira zbog bilateralnih pitanja.
Pitanje razgraničenja, na primjer, nije pitanje obuhvaćeno zajedničkom pravnom baštinom europskih zajednica (acquis communautaire), pa je dobar običaj da se ovakva bilateralna pitanja ne pokušavaju rješavati uvjetovanjima u pretpristupnom dijalogu. Slovenija je to nepisano pravilo kršila, a ostale članice Unije nisu pritom mogle ništa učiniti. Zbog iskustva iz hrvatskih pristupnih pregovora zajednička inicijativa njemačkih i francuskih parlamentaraca inicirala je usvajanje parlamentarne izjave kojom se Hrvatska, prije pristupanja Uniji, obvezala da zemljama u svom balkanskom susjedstvu u pretpristupnom procesu neće postavljati uvjete (odnosno blokirati ih) zbog neriješenih bilateralnih pitanja.
Pitanja što ih Hrvatska želi riješiti, i to prije nego što Srbija otvori pregovore o pravosuđu i temeljnim pravima, odavno su jasno definirana. Hrvatska traži da Srbija ukine regionalnu nadležnost svoga pravosuđa za sudovanje u slučajevima ratnih zločina u drugim zemljama, da provede obveze iz Ugovora o međusobnoj zaštiti prava manjina, te da potpuno surađuje s Međunarodnim sudištem za ratne zločine u Haagu.
Upravo su zaštita manjina, regionalna suradnja i puna suradnja s haaškim sudištem bili su preduvjeti Hrvatskoj za otvaranje pretpristupnih pregovora, a svaki izvještaj tužiteljstva Haaškog sudišta, koji bi upućivao na nesuradnju Hrvatske sa sudištem, mogao je biti povodom za prekid pretpristupnih pregovora. Koliko god teški bili ovi preduvjeti, i koliko god bilo zle namjere u interpretiranju toga je li Hrvatska u potpunosti obavila svoje obveze, ona je te kriterije zadovoljila i logično je da danas traži da sve zemlje u procesu pristupanja nakon nje čine to isto i u jednakoj mjeri.
Dakle, već je u hrvatskom pretpristupnom procesu bilo jasno definirano da regionalna suradnja, zaštita manjina i kažnjavanje ratnih zločinaca spada u set vrijednosti što ih u pristupnom procesu valja ostvariti. Kad je riječ o manjinskoj zaštiti, ona je dio pregovaračkog procesa u okviru poglavlja o pravosuđu i temeljnim prvima. I ostala dva hrvatska preduvjeta integralni su dio pregovaračkog procesa, odnosno institucionalnih prilagodbi, što ih zemlja u procesu pridruživanja, u ovom slučaju Srbija, mora ostvariti.
Hrvatska ne insistira na tome da se zakonske promjene, kojima bi se realiziralo odustajanje Srbije od regionalne nadležnosti njenog pravosuđa, odnosno zagarantirala parlamentarna zastupljenost hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini u nacionalnom parlamentu (Skupštini Srbije) moraju ostvariti još prije nego što se poglavlje otvori, ali ustraje na tome da se mora postići dogovor, odnosno da Srbija mora preuzeti obvezu do kada će i na koji način riješiti ova pitanja.
Europsku komisiju i njenu administraciju oduvijek su obilježavale dvije kontradiktorne karakteristike: istovremeno vrlo velika preciznost i, s druge strane, posvemašnja površnost. Otuda i činjenica da je Komisija, unatoč lošim iskustvima nekih zemalja članica EU, potpuno previdjela i zanemarila probleme, koje im je već do sada stvorila primjena načela regionalne nadležnosti pravosuđa u Srbiji.
Velika Britanija osramotila se uhićenjem profesora Ejupa Ganića, na osnovu zahtjeva Srbije za njegovim izručenjem, a isto se Austriji dogodilo zbog zahtjeva Srbije za izručenjem generala Jove Divjaka. I Ganić i Divjak su se našli u ekstradicijskom pritvoru zato što je Srbija sebi pripisala nadležnost za „Slučaj Dobrovoljačka“, konstruirani „ratni zločin“ u Sarajevu u odnosu na kolonu takozvane JNA, u kojoj je u tom trenutku bio zatočen Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, piše Davor Gjenero za Direktno.hr.
Konfabulacijom su vojnici, poginuli u napadima na grad dan prije, predstavljeni kao žrtve napada branitelja Sarajeva, koje srpska optužnica tretira kao paravojne formacije, a vojnoj koloni JNA pripisuje karakter zaštićenih, u rat neuključenih civila.
I Austrija i Velika Britanija morale su odbaciti optužnice iz Srbije kao neutemeljene u međunarodnom pravu, a sramota zbog uhićenja uglednih građana, koji obojica ni na koji način nisu sudjelovali u počinjenju ratnih zločina nije pala samo na Srbiju, nego i na Austriju i Britaniju.
Ako bi ovakva odredba o regionalnoj nadležnosti Srbije, opstala u njenom pravnom poretku i nakon njenog pristupanja EU, ona bi na osnovu Europskoga uhidbenog naloga mogla tražiti uhićenje i izručenje čak i državljana država članica EU.
Primjedba diplomacija nekih od zemalja članica, da pitanja koje Hrvatska postavlja trebaju biti uvjeti za zatvaranje, a ne za otvaranje pristupnih pregovora, samo bi se na prvi pogled mogla činiti zdravorazumskom. Naime, zatvaranje Poglavlja 23. bit će ujedno i završetak pristupnih pregovora sa Srbijom. Hrvatska mora prethodno imati čvrstu garanciju, čvrsto obećanje javnih vlasti Srbije, da će ova pitanja biti riješena tijekom pretpristupnih pregovora s EU.
Ako bi u Beogradu postojala spremnost da se ova pitanja riješe, potpisivanje izjave, u kojoj bi to bilo potvrđeno, dostajao bi da Hrvatska povuče svoje rezerve prema otvaranju pregovaračkog poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima. Ovako, tvrdnja da je to problem, što ga treba rješavati u kasnijim fazama procesa, samo ostavlja prostor da se problem ne riješi, a na kraju procesa, kad svi budu pripremljeni za završetak pregovora, bilo bi daleko teže zaustavljati kraj pregovora i insistirati na rješavanju ovih problema. Bez toga da se Srbija suoči s ratnim zločinima, što ih je Miloševićev režim činio u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bez ostvarivanja prava svih manjina, pa i hrvatske u Vojvodini, i bez odustajanja od regionalne nadležnosti pravosuđa Republike Srbije, Hrvatska se nikako ne može suglasiti s pristupanjem Srbije Europskoj uniji.
Hrvatska diplomacija odlučila se za dobru taktiku: sve je za sada na razini administrativne procedure i na najnižim diplomatskim razinama komunikacije. Naša predstavnica u Radnoj skupini nije dobila dokument iz Zagreba i nije mogla reći prihvaća li Hrvatska otvaranje Poglavlja 23 u pregovorima sa Srbijom ili ne.
Time je ostavljen manevarski prostor tihoj diplomaciji, odnosno mogućem susretu predstavnika Srbije – bilo ministrice bez portfelja zadužene za Europsku integraciju, bilo ministra vanjskih poslova ili, još bolje, premijera – s hrvatskim kolegama, kojom bi prilikom Srbija preuzela obvezu o rokovima u kojima će riješiti tri problematične točke. Nakon toga Hrvatska bi izrazila svoju potporu otvaranju Poglavlja 23. u pregovorima sa Srbijom, a u narednih nekoliko godina vlasti u Beogradu mogle bi mirno i bez napetosti riješiti sve probleme.
U Beogradu su se, međutim, odlučili na drugu taktiku: odbijanje dijaloga i pokušaj lobiranja protiv Hrvatske, i u zemljama članicama, i u Europskoj komisiji. Takva taktika kratkoročno možda donosi izborne poene vladi, koja se upravo suočava s izborima, ali dugoročno otežava rješavanje problema, što će ga Srbija svakako morati riješiti.
Osjetljivost je hrvatske situacije, prije svega, u tome što je hrvatski interes da se Srbija transformira u europsku demokraciju i da ne isklizne iz smjera pridruživanja Europskoj uniji, odnosno da se ne počne transformirati u azijsku despociju i svoj okvir ne počne tražiti u okviru putinovske Euroazijske unije. Hrvatska ne smije u Bruxellesu biti doživljena kao država koja opstruira zajedničku europsku politiku proširenja, mora ostalim partnerima u Uniji jasno objasniti da se u ovom slučaju ne radi o bilateralnim pitanjima, nego o načelu vladavine prava i poštivanju preuzetih obveza, a hrvatski diplomati moraju upozoriti svoje kolege da problemi, o kojima je riječ, ne nanose potencijalnu štetu samo Hrvatskoj, nego svim zemljama članicama EU, a da su neke od njih štetu zbog takva zakonskog okvira u Srbiji već pretrpjele.
I na kraju, u ovoj nam osjetljivoj diplomatskoj i političkoj igri ne ide na ruku štetočinsko ponašanje prethodne administracije, koja je kontaminirala odnose sa svim europskim susjedima i s brojnim partnerima unutar EU (Njemačka, Austrija, Višegradska skupina…). Zatvaranje vanjske granice EU prema Srbiji, što ga je za vlastitu malu „promociju“ iskoristio bivši premijer, jedan je od primjera onoga što članica Unije ne smije činiti. Kad je ugrozio zajedničke europske interese u politici prema susjedima i ugovorne obveze prema zemlji u procesu stabilizacije i pridruživanja, Milanović je bio posramljen unutar Unije, a Europska je komisija, protivno načelu solidarnosti, dakle, zaštiti interesa članice, stala na stranu Srbije, kao nečlanice Unije. Aktualna administracija skrupulozno se odnosi prema europskim obvezama, ali hrvatski „europski kredit“ ugrožen je iracionalnim ponašanjem prethodnoga autoritarnog vladara. To i u ovom slučaju smanjuje manevarski prostor hrvatskoj politici i diplomaciji.
I na kraju, u ovom se slučaju definitivno ne radi o blokadi pregovora Srbije, nego samo o rezervi, i to rezervi što je hrvatska diplomacija još uvijek izbjegava snažno definirati. To je razborita odluka. Dobro je da o tome postoji nacionalni politički konsenzus, ali je važno i to da se u hrvatskoj javnosti izbjegava prihvatiti termin blokade, upravo kao što ga ni službene vlasti ne žele upotrijebiti.
Autor teksta je Davor Gjenero, ugledni politički analitičar
