Presuda pokazala, dva su smjera, duboka država ili tržište

Krivi su, zapriječena im je doživotna zatvorska kazna, glasila je nepravomoćna presuda suda u Münchenu, za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića, protiv Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.  Presuda je to protiv cijele jedne zločinačke strukture koja se s neistomišljenicima obračunavala torturom, a u konačnici i metkom.

Političku instrumentalizaciju nismo trebali dugo čekati. Sljednici Josipa Broza, emotivni nasljednici jugoslavenske, a sada i hrvatske, duboke države kojoj se sudilo u Münchenu, požurili su komentirati nepravomoćnu presudu u svrhu predizborne kampanje.

Šef oporbe, i glavni pretendent na premijersku funkciju, je istaknuo kako je upravo duboka država stvorila njegova glavnog oponenta (HDZ) dajući njegovom prvom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, putovnicu, namjerno ne istaknuvši tko je tu putovnicu prije toga oduzeo. O zagovaranju drastičnije kazne nego li je to doživotni zatvor ne treba trošiti riječi, ući će to u rječnik zoranizama koji će još dugo uveseljavati građane ove zemlje, i šire.

Krešo Beljak, tribun emotivnih titoista koji svoju političku platformu ispunjavaju naricanjem za socijalističkim poticajima iz vremena prisilnog zadruživanja, požurio se u obranu duboke države, niti manje niti više, uzeti kao argument Vladu Gotovca, čak istaknuvši kako su ga tome poučili osnivači i emigrantski članovi HSS-a. Nejasno je s kime je naš junak razgovarao, ali sasvim sigurno ga Josip Torbar ili Antun Babić nisu mogli poučiti da je Gotovac imao simpatija za UDBA-u, ali niti to da je 1987. godine bio u zatvoru. Čini se kako mu niti obijanje biografija nije jako strano?!

U političkim reakcijama posebnu pažnju treba posvetiti reakciji Bože Petrova. Ne mogavši zatomiti svoje djelovanje, inspirirano izvjesnicama sa moćnim američkim odvjetnicima hrvatskog podrijetla, tehnički je potpredsjednik vlade presudu uzeo pod svoju agendu. Bili su u pravu, on i Miro Bulj, kada su glede INA-e štitili nacionalne interese. UDBA-a, ta duboka država, vjerojatno u vidu njegovih oponenata, onih koje je ugledni tjednik u 66 brojeva prozivao, narušava nacionalne interese i pljačka njegovu štićenicu – INA-u.

Doista, INA od svoga osnutka nije imala priliku biti normalna kompanija, ona je uvijek bila produžena ruka politike (i to ne geopolitike, kao sve normalne naftne kompanije u svijetu, nego dnevne politike). Svjedoči tome i ova presuda, kompanija je od svoga osnutka bila poligon za uhljebljivanje i bogaćenje podobnih sinova i kćeri (sin Josipa Broza, sin Mike Špiljka, kći Steve Krajačića….). Nastavilo se to i devedesetih (uz opasku da je INA iznijela velik dio Domovinskog rata na svojim leđima).

Međutim, Petrov je, kako to inače biva sa reakcijama koje služe u dnevnopolitičke svrhe, promašio, te je svojom izjavom, namjerno ili ne, stao na stranu emotivnih nasljednika onih koje je sud u Münchenu prozvao za kriminalno upravljanje kompanijom. Onda i danas, , duboka je država iznimno zainteresirana za prisutnost vlastitih podobnika u INA-i. Tada radi bogaćenja svojih sinova i kćeri (sin Josipa Broza i Mike Špiljka, kći Ivana Steve Krajačića….), a danas radi uhljebljivanja emotivnih nasljednika u podržavljenom energetskom sektoru. Moguće i radi uzimanja provizije u poslu, kako kaže Azimov, njegove prodaje Rosneftu i Gazpromu, kojima upravlja dnevna politika, a kadrove regrutira starija sestra blizanka organizacije kojoj se sudilo u Münchenu.

Izvjesnicama iz Londona inspiriran, Petrov, namjerno ili ne, ne želi razumjeti kako je obrana od utjecaja duboke države na kompaniju poput INA-e moguća samo uz profesionalnu, o dnevnoj politici neovisnu, upravu ili ulazak strateškog partnera. U tom smislu, ulazak strateškog partnera MOL-a, koji je u prvim godinama pokrivao gubitke INA-e, a kasnije radi kontrole nad financijskim procesima (koruptivno ili ne) preuzeo upravljačka prava, bio je iznimno blagotvoran u obračunu sa dubokom državom u kompaniji.

Njeno djelovanje ima potpis napuštanja bliskoistočnih bušotina, kada to nitko nije učinio, ili prodaje strane imovine ispod cijene. Danas, kada je njen utjecaj smanjen za ispod polovine ranijega, duboka država uzvraća udarac. Kako u vidu medijskih akcija koji su bili neki od razloga za prijevremene izbore, tako i u vidu dnevno političkog uvjetovanja održavanja dugoročno neprofitnih poslova. Jer, u INA-i, kompaniji izlistanoj na burzi, nije samo niska cijena nafte uvjetovala loše rezultate, kako je vidljivo u izvješću predsjednika uprave.

Problem sugerira rješenje, bratimljenje dvije duboke države moguće je spriječiti jedino tržišnim principima. Veliki borac protiv uhljebljivanja i velike birokracije, Božo Petrov, to bi trebao znati objasniti svojim informatorima.

You may also like

0 comments