Analiza
Nalazimo se u globalnoj energetskoj krizi, uzrokovanoj slabim oporavkom proizvodnje ugljikovodika, uslijed pandemijskih zatvaranja bušotina, ali i odsustvom volje zemalja OPEC-a za dovoljnim povećanje proizvodnje nafte, u kombinaciji s povećanom potražnjom, uslijed oporavka gospodarstava od pandemije Covid 19.
U Europskoj uniji ta se kriza manifestira divljanjem cijena plina na svjetskim burzama. Uzrok tome je još uvijek neoperabilan plinovod Sjeverni tok 2, prazna skladišta plina, početak zime, odsustvo dugoročnih ugovora o nabavi zbog krize oko završetka Sjevernog toka 2, ali i energetska kriza na Dalekom istoku, u najmnogoljudnijim zemljama svijeta, zbog čije potražnje trgovci sve više šalju energente na tu stranu svijeta.
Posljedično svemu tome, pa i u Europi, rastu cijene struje i ugljena.
S druge, pak, strane, ova energetska kriza pokazuje sve nedostatke aktualne tehnologije obnovljivih izvora energije. Stremljenje prema nultoj emisiji CO2 uz penalizaciju tranzicijskog goriva ne samo što je bilo, i jest, jedan od čimbenika poskupljenja plina na svjetskim burzama, nego se sada pokazalo nedostatnim.
Zbog toga su vladini dužnosnici desetak zemalja EU ovih dana u francuskom listu Le Figaro objavili dokument, o kojem smo ovdje pisali, o ponovnom usredotočenju na razvoj tehnologije i uporabu nuklearne energije, kako bi se europski potrošači zaštitili od aktualne i buduće krize cijene energenata. Dokument koji je, među ostalim, potpisala i Hrvatska, tempiran je za objavu francuske strategije do 203. godine, koju će predstaviti Emmanuel Macron, koji će naglasak staviti na ulaganje u novu generaciju nuklearne tehnologije i popularizaciju uporabe nuklearne energije.
Postavlja se, stoga, pitanje, je li vrijeme za ponovnu popularizaciju i ulaganja u nuklearnu energiju, u svijetlu činjenice kako živuće generacije pamte svakih nekoliko godina eku nuklearnu katastrofu? To što su one mahom posljedica ljudskog faktora, za rezultate je manje važno.
Energetska tranzicija prema niskougljičnom energetskom sektoru trebala bi biti blagonaklona prema korištenju nuklearne energije, jednostavno radi toga što nuklearna energija nema nikakvu emisiju ugljičnog dioksida te bi se u niskougljičnom energetskom miksu mogla nadopunjavati s obnovljivim izvorima energije.
Međutim, situacija u EU je različita, dok neke zemlje, poput Francuske razvijaju nove generacije nuklearne energije, Njemačka je na putu konzervirati i posljednje nuklearne centrale, međutim nema nikakvih problema s kupovinom struje iz čeških ili francuskih nuklearki.
Također, u SAD-u ne samo što nema naznaka nekog trenda zatvaranja nuklearki, nego i nekoliko najbogatijih ljudi na svijetu, predvođenih Warrenom Buffetom ulažu u nuklearnu energiju, ali i osvješćuju važnost ovog tipa energije u javnosti. Čak i naftom bogate zemlje poput Saudijske Arabije, Egipta ili UAE ulažu u nuklearnu tehnologiju.
Hrvatska sa susjednom Slovenijom posjeduje nuklearku u Krškom, izrazila je spremnost i na sudjelovanje u izgradnji drugog reaktora ove elektrane, iako je iza nas nekoliko godina u kojima je naša politika bila izrazito kratkovidna prema nuklearnoj energiji. Zbog toga smo i odbili sudjelovanje u mađarskoj nuklearkom Paks, koja je operabilna i mogla bi zadovoljavati dobar dio hrvatskih potreba za strujom.
Nuklearna energija je, za ilustraciju kratkovidnosti, u aktualnoj energetskoj strategiji spomenuta tek nekoliko puta, u kontekstu Krškog i kontekstu toga da “Hrvatska ne računa na nuklearnu energiju.
