Kada nešto činite vaš čin može biti moralan i legalan, isto tako može biti apsolutno suprotno te može biti bilo koja kombinacija to dvoje. Kada je nešto legalno i nemoralno u pravilu se suzdržite od takvog čina, kada je nešto ilegalno i nemoralno onda to nikako ne činite, kada je nešto i legalno i moralno onda nemate nikakvih problema pri postupanju.
Ali, što se događa kada je čin moralan a ilegalan? Onda ste Kolinda Grabar-Kitarović, ustvari niste, onda ste netko treći jer predsjednica do sada nije učinila ništa ilegalno. Ako se današnje očitovanje Povjerenstva za odlučivanje o sukoba interesa u kojemu navode kako pokreću istragu protiv predsjednice države uistinu može pravno utemeljiti biti ću najblaže rečeno iznenađen. Pa da vidimo gdje je problem, oni navode da je predsjednica prekršila načela navedena u članku pet Zakona o sprječavanju sukoba interesa.
“NAČELA DJELOVANJA
Članak 5.
(1) Dužnosnici u obnašanju javnih dužnosti moraju postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojanstvo povjerene im dužnosti te povjerenje građana.
(2) Dužnosnici su osobno odgovorni za svoje djelovanje u obnašanju javnih dužnosti na koje su imenovani, odnosno izabrani prema tijelu ili građanima koji su ih imenovali ili izabrali.
(3) Dužnosnici ne smiju koristiti javnu dužnost za osobni probitak ili probitak osobe koja je s njima povezana. Dužnosnici ne smiju biti ni u kakvom odnosu ovisnosti prema osobama koje bi mogle utjecati na njihovu objektivnost.
(4) Građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba, a koje su u vezi s obnašanjem njihove dužnosti.”
U stavku tri, drugoj rečenici možemo pronaći osnovu za nakaradno tumačenje povjerenstva koje tvrdi da je predsjednica povrijedila to načelo, te da je prema njima u odnosu ovisnosti prema osobama koje bi mogle utjecati na njenu objektivnost. Ovdje se jedino može aludirati na Hrvatsku demokratsku zajednicu i novce iz predsjedničke kampanje koje je predsjednica na svoje ime i prezime dobila od države za pokrivanje troškova kampanje. Ona je prije nego li je izabrana za predsjednicu najavila da će te novce donirati u humanitarne svrhe. Ona je to učinila, obećanje ispunila.
Sada da vidimo razloge zašto teze povjerenstva padaju na testu pravne utemeljenosti i moralne valjanosti. Krenimo s moralnom valjanošću. Ovaj čin je moralan i to se teško može osporiti, da je donacija nizu institucija koje skrbe o nemoćnima i onima koje zapošljavaju ljude išta drugo osim velikodušne geste. Pogotovo kada govorimo o više od milijun kuna kojih se Kolinda Grabar-Kitarović odrekla, a odrekla ih se jer su to u jednom trenutku bili njeni novci. Oni su namjenski uplaćeni HDZ-u, gdje je stranka s novcima raspolagala shodno uputama predsjednice što je bilo i više nego jasno naznačeno od samoga početka, pa se to može shvatiti kao neformalni i usmeni dogovor. Ovdje ujedno teza o mogućem naknadom utjecaju pada u vodu.
Isti taj mogući utjecaj i ako je potencijalno moga biti ostvaren očito nikada nije bio ostvaren, a to se najbolje očitovalo kada predsjednica nije uručila mandat za sastavljanje Vlade HDZ-u i Domoljubnoj koaliciji kao relativnim pobjednicima parlamentarnih izbora. Ona je to mogla učiniti jer, kako je Zoran Milanović izjavio, Ustav je u tom dijelu nejasan. Odnosno otvoren tumačenju izvršitelja Ustava, odnosno tumačenju predsjednice.
Kada govorimo o pravnom utemeljenju kritike moramo pogledati hijerarhiju kojom se načela navode. Prvo načelo kaže da predsjednica mora “postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući (…) povjerene im(joj) dužnosti te povjerenje građana.” Ako je predsjednica, kako bi zadovoljila ovo načelo, bila dužna ispoštovati dano povjerenje, odnosno obećanje, odnosno uplatu sredstava u humanitarne svrhe, onda je ona poštujući hijerarhiju načela morala postupati kako je do sada postupala.
Dakle njeni postupci su moralni, legalni i nisu prouzročili po društvo negativan utjecaj, tako da se ovakvo tumačenje Povjerenstva može jedino okarakterizirati kao nategnuto. Osobno bi se ugledao na predsjednicu i ustvrdio kako bi bilo dobro kada bi se sva sredstva koja se uplaćuju u humanitarne svrhe uplaćivala stranka uz prethodni pisani ili nepisani ugovor kojim bi se sredstva odredila kao namjenska za određenu humanitarnu svrhu/organizaciju. Jednostavno se tako izbjegava plaćanje poreza na donacije koji u ovom slučaju iznosi 40%. Poreza imamo previše i previsoki su.
Ovu raspravu ću rekapitulirati s izjavom da pravo ne smije biti slijepo, jer kao zrcalo društvenih odnosa ono mora formalizirati postojeće pravne odnose, a ne učiniti ih neprovedivima. Pravo nije iznad države i društva, već njima podređeno i određeno.
*Autor teksta je Pavao Škoko Gavranović, politički aktivist i student prava
