Pozicionira li se Hrvatska kao predziđe NATO-a?

Nakon lekcije iz Bosne i Hercegovine, premijer Plenković putovao je u Kijev znajući da će Moskva to zasigurno primijetiti. Predsjednica i premijer na istom tragu u vanjskoj politici Europski parlament posebnom rezolucijom potvrđuje da je Unija izložena ruskom hibridnom ratu, te nalaže borbu s propagandom koju financira Moskva, piše Večernji list. 

S nekoliko vanjskopolitičkih poteza svog državnog vrha Hrvatska se naglo našla na vjetrometini i poprištu sukoba suprotstavljenih svjetskih politika. Pri tome smo zauzeli stranu, što je rezultiralo paljenjem političkog plamena s Rusijom. Je li nam to trebalo te je li novi hrvatski premijer Andrej Plenković u taj klinč s ruskim medvjedom krenuo samoinicijativno ili uz nagovor strateških partnera, dvojba je koju sada pokušavaju riješiti mnogi. Ono što je sigurno jest da su Plenković, ali i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović u zadnjih nekoliko dana gotovo istodobno zapravo vrlo jasno pozicionirali Hrvatsku u novoj geopolitici koja se upravo kreira na našem prostoru.

Novi je premijer odabrao voditi aktivnu politiku, s pozicioniranjem Hrvatske kao “najeuroatlantskije” vlade u okruženju, svojevrsnog čuvara europskih bedema, kako kaže jedan od Plenkovićevih ljudi. Hrvatska pokazuje da sebe vidi kao središnjeg partnera Bruxellesa, NATO-a i SAD-a na ovim prostorima, gdje se već osjeća novo povlačenje geostrateških graničnih linija između suprotstavljenih svjetskih sila i politika. To Plenkovićevo pozicioniranje počelo je prvim vanjskopolitičkim posjetom u BiH, koja je određena kao prvi vanjskopolitički cilj njegove vlade, a nastavljeno posjetom Ukrajini, koji je izazvao žestoke reakcije životno zainteresirane Putinove Rusije.

No, nije Hrvatska u ovo pozicioniranje krenula bez povoda. Nakon što je odmah, nakon svog prvog puta u BiH, Plenkovićeva Vlada dobila odgovor u obliku uhićivanja 12 Hrvata, optuženih za ratne zločine u BiH, u Zagrebu su brzo analizirali situaciju. Kada se, ubrzo glavni čovjek Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost i strategiju države, Damir Krstičević našao pod “školskim” udarom tzv. hibridnog ratovanja, dakle izložen fabriciranim optužnicama i s falsificiranom biografijom i životom, u Zagrebu je “poruka shvaćena”. Plenkovićev put u Ukrajinu, premda, tvrde u Banskim dvorima, nije bio “dogovoren” s Bruxellesom ili SAD-om, za njih nije bio ni iznenađujući, a svakako da ima veze s “lekcijom” koju je hrvatska Vlada naučila iz posljedica posjeta Sarajevu. U Zagrebu su shvatili da su izloženi hibridnom ratu koji putem svojih saveznika poduzima ruska propagandna mašinerija. Plenković je, dakle, u Kijev otputovao vjerojatno svjestan da će to Moskva dočekati na nož, pogotovu kada je u Kijevu kazao da su “i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve brutalne vojne agresije i da je njihov teritorijalni integritet narušen silom”.

Na ponudu Zagreba da se tu iskoriste hrvatska iskustva iz reintegracije istočne Slavonije, Moskva je agresivno reagirala jer Ukrajina za njih nije dijelom okupirana, tamo nema ruskih snaga, a u igru uvode i Srbe, porukom da je cijena reintegracije bio progon 250.000 Srba. Napad na hrvatsku Vladu krenuo je i iz Hrvatske, uglavnom uz tezu kako “mala zemlja ne smije voditi aktivnu politiku”, i uz plasiranje sličnih poruka, o tome da će RH proći kao trava iznad koje se tuku slonovi. Ovo bi mogla biti kriva taktika jer, prvo, Rusi su plasirali laž da su Srbi protjerani nakon mirne reintegracije, a bilo je suprotno – mirna reintegracija zaštitila je Srbe u Podunavlju. I nije bila proizvod Oluje, nego mira, prvo u Daytonu, pa Erdutu, kao što i u Ukrajini postoji “mir u Minsku”, nakon kojega bi onda, logično, trebala slijediti i – mirna reintegracija. Osim toga, Hrvati pamte da su im u odlučujućim trenucima pomogle baš “male” zemlje, poput Austrije i kancelara Mocka, koji su itekako aktivno radili za suverenitet RH. Pamte i da je Ukrajina bila među prvima koji su nas priznali. Oni koji to pamte ne bi ni željeli da je Plenković u Kijevu postupio drukčije, piše tiskano izdanje Večernjeg lista.

You may also like