Tijekom jučerašnjeg dana u Hrvatskoj su boravili članovi izaslanstva iz State Departmenta na čelu s posebnim izaslanikom Nicholasom Deanom. Posjetili su Pantovčak gdje su uz njih bili nazočni Branko Lustig i Nataša Jovičić iz memorijalnog centra u Jasenovcu. Sastanak s predstavnicima udruga čiji su sunarodnjaci bili žrtve logora u Jasenovcu čini se nije uspio, te će se za žrtve logora održati najmanje tri komemoracije. I to zbog, kako kažu predstavnici tih udruga, rastućeg filoustaštva koje svoje naznake ima i u samoj vlasti.
Međutim, iz nove vlasti, iz svih njenih sastavnica, inzistiraju na tome kako je sadašnja vlast predana rješenju konkretnih izazova koji su proizašli iz režima koji je odgovoran za žrtve koje se komemoriraju. Inzistiraju na tome da ih se promatra kroz ta konkretna stremljenja. Istaknuo je to jučer i Tomislav Karamarko koji se založio za rješenje problema 1941. godine otete židovske imovine, ali i one koja je nakon 1945. godine nacionalizirana ili su je se Židovi prisilno morali odreći. Naime, prošle administracije kao da nisu ništa uradile po tom pitanju izuzev dijela imovine koja je vraćena židovskoj općini u Gradu Zagrebu.
Ubrzanje tog pitanja je potrebno zbog proteka vremena, naime vrlo mali broj ljudi je još živ, gotovo 86 posto Židova je stradalo u ratu, a velik dio nasljednika prvoga reda također više nije među živima. Govorimo, kako su nam potvrdili iz same blizine prvog potpredsjednika Vlade RH, ali i iz židovskih krugova u Zagrebu, o tri vrste imovine.
Prvo, govorimo o imovini koja je pripadala židovskim vjerskim organizacijama i zajednicama koja je oteta ili nacionalizirana. Samo u Slavoniji je bilo više od 130 sinagoga, a tu su i drugi objekti poput škola, vrtića ili grabalja. Takva je imovina, po zakonu, krenula u proces obeštećenja i takva imovina se manje-više već vraća židovskim zajednicama.
Druga je vrsta imovine ljudi kojima je imovina nacionalizirana. Poseban je problem s imovinom koju prošle vlasti nisu željele vratiti ljudima koji su se prisilno odrekli jugoslavenskog državljanstva zbog odlaska u Izrael. Bila je to mučna antisemitska procedura komunističkih vlasti prema kojoj su se ljudi koji su željeli otići živjeti u Izrael morali odreći, ne samo državljanstva, nego i imovine (smjeli su otići sa samo dva paketa svojih stvari po osobi), ali su bili prisiljeni potpisati i dokument prema kojemu više nikada takvu imovinu neće potraživati.
Prema, sugovorniku iz Vlade, ovo je etička dvojba, nejasno je, naime, kako su prošle administracije smatrale pravno valjanim dokumente koji su nastali najgorom obavještajnom prisilom i to s pečatima režima koji nije poštovao svetost privatnog vlasništva. Prema nekim podacima takvih je slučajeva, u ovom trenutku, nešto više od dvije tisuće. Problem s tim slučajevima je i u tome što pojedinci koji nisu hrvatski državljani nemaju pravo na potražnju imovine. Predlaže se stoga ubrzanje opcionalne dodjele državljanstva takvim osobama, prema uzoru na Poljsku, Češku, Makedoniju, pa i Srbiju. U Vladi smatraju kako bi to bila konkretna gesta koja bi ovu administraciju odmaknula od prakse prošlih administracija, koje pojedini neistomišljenici ovih dana glorificiraju.
Treća je vrsta imovine vezana uz imovinu ljudi koji nemaju nasljednika prvoga reda, a nasljednici drugoga reda nisu hrvatski državljani ili ih je vrlo teško pronaći. S takvom imovinom postoji cijeli niz problema. U prvom redu tu je zakon prema kojem se vlasništvo izvodi sa kronološkom granicom od 1945. godine. Tako je, primjerice, Višnja Pavelić s vlasničkim listom iz 1944. godine pokušala doći do židovskih vila koje su otete temeljem rasnih zakona iz 1941. godine.
Nadalje, problem je i to što je takve imovine razmjerno puno te bi je teško obeštetila i zemlja koja je u daleko boljem gospodarskom stanju nego li Hrvatska, kaže nam dobar poznavatelj prilika među hrvatskim Židovima. Zato iz tih krugova predlažu makedonski model kao obeštećenje za židovsku imovinu.
Radi se o stvaranju tzv. Židovskog fonda, plodovima kojega bi, prema makedonskom modelu, upravljalo Upravno vijeće koje bi se sastojalo od predstavnika svih židovskih općina, ali i predstavnika država koja bi u taj fond dala inicijalni kapital. Time bi se omogućila uzajamna kontrola protiv nenamjenskog trošenja sredstava, ali i mogućnost korupcije, jer plodovi toga fonda trebali bi biti utrošeni na razmjerno mizeran život židovskih zajednica u Hrvatskoj, što je sramotno s obzirom na činjenicu da je dobar dio tih ljudi preživio Holokaust. Prema tom modelu, nadzor procesa bi vršio, a bio mu i garant, Svjetski židovski kongres za restituciju, koji je u mnogim zemljama krovno tijelo koje se bavi tim pitanjima, a čiji je član bio dio jučerašnjeg izaslanstva.
Zaključimo, ubrzanje rješenja pitanja židovske imovine pokazalo bi glorifikatorima prošlih administracija, koje su iz svojih interesa čuvale status quo, kako se ovdje ne radi niti o kakvoj filoustaškoj ili antisemitskoj vlasti, nego o vlasti koja poštuje temeljna ljudska prava političkih i ekonomskih žrtava totalitarističkih režima.
