Poslušajte kako smo platili najskuplji uvod u ekonomiju ikada

EnergyPress Podcast
Iako se već skoro godinu dana nalazimo u predizbornoj kampanji, sada je ona službeno počela. Vidimo to po intenziviranju već uhodanih predizbornih tema, ali i nekih novih poput obećanja o tržišnosti vjetroenergije ili pak početka gradnje odlagališta otpada na Trgovskoj gori. A jučer je gospodin Škoro izjavio kako Hrvatske mora ići u stvaranje neke nove hrvatske naften kompanije

Iza nas je intenzivan tjedan koji je obilježila kupovina najskupljeg uvoda u ekonomiju u povijesti.

 

Naime, iako kao dioničari, predstavnici vlasnika, Vlade RH, znaju sve o stanju hrvatske kompanije INA-e, vlada je na naš račun, poreznih obveznika, platila uglednu konzultantsku kuću Lazard, koja nam je urbi et orbi procijenila nekoliko posve očitih stvari.

INA posljednjih godina ima vrlo dobre rezultate, EBDTA joj se mjeri u nekoliko milijardi kuna, uplaćuje lukrativnu dividendu u državni proračun, dio je poreznog sustava RH, a vrijedi onoliko koliko odredi tržište kapitala ili pak prodavatelj. Tržište kapitala trenutno kaže kako INA vrijedi oko 30 milijardi kuna, što približno odgovara iznosu koji za 49 posto dionica u svome vlasništvu traži mađarski MOL.

Premijer i ministri tzv tehničke vlade sakrivaju studiju Lazarda, kao da je nisu platili porezni obveznici, govoreći kako im to ruši pregovaračku strategiju, kao da bez objave rezultata njihovog nalaza ima iti jedan drugi način za kupovinu 49 posto dionica u MOL-ovu posjedu osim pregovora s prodavateljem, Postavlja se, stoga, legitimno pitanje trebamo li cijenu te ekonomije 101 pribrojati u ukupne predizborne troškove koalicije HDZ i dvojica iz HSLS-a, stranke čiji članovi predsjedništva na društvenim mrežama pišu, premda su liberali, kako je kupovina dionica na tržištu jednaka lopovluku i kriminalu, ali to su teme za neku drugu formu.

Kako nema novca, gospoda smatraju kako će upravo oni naći strateškog partnera, kao da bi netko nakon svih antitržišnih poteza, golfa na Srđu, Lex Agrokora, arbitraža, ratova za nacionalizaciju brodogradilišta, pokušaja otimanja jedne mesne industrije uopće htio doći uložiti u ovu zemlju izvan turizma. Točno to su rekli u nedavnoj analizi HGK. Točno to je rekao i predsjednik Republike Zoran Milanović. „Nemam saznanja da bi itko ozbiljan trenutno došao kao strateški partner INA-e“, rekao je.

Pod pretpostavkom da je netko lud i da će dogovarati ulazak u INA-u sa samo 49 posto i to činiti mimo legalnog posjednika dionica, MOL-a, te se dogovarati s našom državom, a kako je povijest temeljni preduvjet za predviđanje izgleda u budućnosti, pokušajmo pogledati kako smo do sada, čak i prije izgubljene arbitraže o upravljačkim pravima, koju smo pokrenuli temeljem beskorisne studije o utjecaju MOL-a na INA-u, uglednog konzultanta koji i danas vodi ratove protiv MOL-a (kažu mi zbog neostvarene ambicije biti CEO-om INA-e, u državnom vlasništvu najbolje), koja nije korištena u arbitraži, ali je proglašena tajnom, pokušavali dovesti strateške partnere.

Imali smo neke građevinske magnate, češko kanadske poduzetnike, koje je osobito zagovarao Most, a koji su htjeli da im se da INA na upravljanje za akontacijsku ratu, a ostatak bi otplatili iz poslovanja INA-e. Imali smo neke američke fondove rizičnog kapitala koji su htjeli kupiti 75 posto dionica INA-e za 3.5 milijardi eura, uz uvjet da nakon tri godine RH otkupi od njih tvrtku za istu cijenu, uvećanu za premiju.

Gdje to ima? I ja bih.

Osobito su perverzni protivnici državnog dioničarstva u MOL-u, gdje Mađarska država ima 15 posto izravnog plus nešto manje od 10 posto neizravnog utjecaja, koji lobiraju ne bi li INA-u kupio OMV, u kojem je znatno više državnog udjela. Perverznije je to još i više zato što OMV-om upravlja privatni menadžment, a ne državni, što je u INA-i, smušenjacima te pripadajućim medijskim i „stručnim“ konzultantima vrlo sporno.

No, vrhunac je perverzije lobiranje kako bi INA-u kupio Rosnjeft. Ne zbog toga što je to ruski kapital, Rosnjeft je ozbiljna i ugledna tvrtka, nego radi toga što je to ruski državni kapital više od 50 posto, pa se postavlja i dodatno pitanje bi li EK takvu jednu transakciju, za tvrtku koja je tržišna, ne upravlja infrastrukturom, odobrila.

Naposljetku, treba li našoj državi INA? Treba li MOL biti vlasnik INA-e? Posve je svejedno tko je njen vlasnik. Treba nam financijski jaka i stabilna INA, koja maksimizira profit svojih dioničara te biva lukrativan uplatitelj poreza i drugih obveza u proračun. A za to je potrebno da nema utege nerentabilnih postrojenja. Za one koje boli pretvaranje Siska u biorafineriju, samo jedna rečenica. Nekada moćni Grunding, lukrativni njemački porezni obveznik, proizvodi usisavače, i to na brodovima u eksteritorijalnim vodama.

Teži je slučaj kako će itko više doći, a da ne preuzme 74 posto dionica tvrtke, sukladno Zakonu o INA-i. Naime, mi kao država i imamo obvezu, uz prijetnju sankcijama Europskoj komisiji, prodati ostatak dionica do tog iznosa. Uostalom, državi tih 25 posto plus jedna dionica garantira posve dovoljno. Da INA neće izgubiti brand i da će ostati hrvatska firma, pod hrvatskim sudovima. Što je osobito važno za energetsku sigurnost u nepredviđenim uvjetima kada svaka država zakonski, većinom privremeno, suspendira tržište.

Treba li država biti vlasnik takvog poduzeća? Nikada više INA to ne bi preživjela, a jedva je preživjela i Domovinski rat koji je iznijela na svojim leđima te to što je prije i poslije njega bila alternativna platforma za uhljebljivanje raznih probisvijeta, koji su, radije nego li upravljali INA-om manirom dobrog gospodara, pronalazili izgubljene tankere, stanove, cisterne i druge vrste osobnih beneficija na račun kompanije.

Jučer smo proslavili svjetski dan vjetra. Tom je prilikom predsjednik republike Zoran Milanović obećao predstavnicima zajednice obnovljivih izvora energije kako će se zajedno truditi da energija iz vjetra postane tržišna. Kako bi se to postiglo postoje razne ideje, o raznim premijskim sustavima I poticajima. Tako će Europska unija potrošiti tisuću milijardi eura, sadašnjeg ili budućeg novca poreznih obveznika, kako bi umjetnu potražnju za obnovljivima pretvorila u stvarnu. Mi sada proizvodimo samo 12 posto struje iz vjetra, što je za predviđanja Međunarodne agencije za energiju malo.

Iako slušamo već pedeset godina kako će nafte nestati, činjenica je kako joj se kraj ne nazire, tim više što nas proizvodi iz nafte okružuju na svakom koraku, a dobrog dijela obnovljive energije ne bi bilo bez fosilne energije, činjenica je kako je obnovljiva energija budućnost.

Zbog toga predlažem da ubijemo nekoliko muha jednim udarcem. Prodajmo ostatak do 25 posto plus jedne dionice novom strateškom partner, tako će se dogoditi nova dioničarska struktura te će se morati pregovarati o novom upravljačkom ugovoru o INA-i. Vlada bi za taj posao mogla ohrabriti neke od velikih, a privatnih energetskih tvrtki u Hrvatskoj, koje imaju dovoljan promet da bi mogle ući, same ili u konzorciju u taj posao. Jedna od tih tvrtki je dala i ponudu prije nekoliko godina, međutim ta je ponuda bila dvostruko manja nego li je MOL tražio, računalo se na želju MOL-a da se riješi riješio jedinog negativnog slučaja koji ima na leđima na teritoriju na kojem radi, od rijeke Po do Pakistana na istoku i Arktika na sjeveru. No posao je propao.

Mogle bi imati logičan poslovni interes u ulasku u tvrtku koja posljednjih pet godina bilježi vrlo dobre rezultate. Priznao je to i ministar Ćorić u Otvorenom, rekavši kako postoji logika da država kupi INA-u, jer INA stoji jako dobro.

Novac koji bismo uprihodili takvim poslom treba iskoristiti za stvaranje poticanje poslova obnovljive i hidroenergije, kad već HEP četvrt stoljeća nije iskoristio za iskorak u tom smjeru. Ali nikako kako ovih dana predlažu Ratko Čačić i Davor Štern, pa i gospodin Škoro, stvaranjem državne tvrtke, jer bi ta ponovno došla u situaciju INA-e prije privatizacije, vrlo brzo, zbog raznih, opisanih i neopisanih neposlovnih rabota.

Mene toga strah jer je upravo privatni vlasnik, u INA-i, odbio biti bankomat za takve rabote Vjerojatno je u tome problem. Jer, nakon što su shvatili, priznanjem ministra Malenice, kako je na rashodovnoj strani proračuna 30 posto previše zaposlenih, hrvatskim politekonomskim smušenjacima, koji se energetski i ekonomski ekstremno sramote, sada očito treba novi poligon za uhljebljivanje.

Takav način razmišljanja je upravo ono što je Zoran Milanović objasnio kada je rekao da nitko ozbiljan ovdje ne bi došao. Naime, svekoliki je strani investitor na INA-i i brojnim drugim primjerima već shvatio investicijski aksiom ABC. Anything but Croatia!

You may also like

0 comments