Komentar
Prije gotovo godinu dana razgovarao sam s osobom iz bliskog kruga jednog od vodećih hrvatskih poslovnih ljudi u energetici. Zanimao sam se za moguću transakciju prodaje njegove kompanije nekolicini interesenata. Poručio mi je, na tržištu je sve na prodaju, osim časti. Transakcija se dogodila, a ovih je dana regulator odobrio koncentraciju s novim vlasnikom.
Sjetio sam se toga prije nekoliko tjedana kada je po mržnji prema svakom kapitalu nacionalno poznat sindikat iz Petrokemije na svojim stranicama objavio ekskluzivnu vijest kako većinski vlasnici Petrokemije, udruženi u tvrtku Terra mineralna gnojiva (INA i PPD), pregovaraju s dugogodišnjim poslovnim partnerom tvrtke, turskom kompanijom Yildirim.
Nije me začudila ta ažurnost sindikata u slučaju preuranjenog puštanja u “eter” ove informacije, kao niti pojava izvora, koji je sa, za tu svrhu napravljene adrese elektroničke pošte, slao pisma gotovo svim redakcijama, pogotovo onima koji prate poslovne teme, ali i viđenijim tabloidima, s pitanjem zbog čega se ne piše o toj trgovini, insinuirajući novu aferu – zli kapitalisti trguju nacionalnim interesima.
Ta, sjetimo se samo medijske i društvenomrežne histerije kada su prije nekoliko godina Petrokemijini dobavljači plina, Prvo plinarsko društvo i INA, odlučili u suradnji s Vladom Republike Hrvatske spasiti kutinsku industriju umjetnih gnojiva, a time i plinski sustav, na kakav su korisnici u ovoj zemlji navikli.
Naime, u ovoj temeljito deindustrijaliziranoj zemlji, o fizici i inženjerskim zakonitostima se ovdje radi, plinskog sustava (barem ne u ovom obliku) jednostavno nema bez potrošača koji osigurava protok plina sustavom tijekom cijele godine.
Tada, prisjetimo se, svaki viđeniji sindikalist, poslovni influenster, novinski komentator, ali i zagovaratelj prava poreznog obveznika nije propustio biti protiv toga posla.
Smetala im je, i smeta i dalje, kazao je čelnik sindikata u izjavi za HINA-u, sanacija tvrtke prije preuzimanja, kao da su tadašnji kupci krivi za dotadašnje dugove, kao da je netko krpom prebrisao memoriju o tome kako se pomoću Petrokemije, a na račun sanacija iz proračuna, kupovao socijalni mir, koliko se novca, ta sve će to platiti porezni obveznici, izvlačilo iz kompanije, kada su viđeniji direktori samo na ime provizije kupovali stanove u centru Londona.
No, sve do jučer nije se o čemu imalo pisati. Jučer je uprava Petrokemije, ne spominjući tko je mogući kupac, odobrila dubinsko snimanje Petrokemije. Nije tajna, vlasnici nešto više od 52 posto kompanije, iz Terra mineralnih gnojiva, bili bi skloni izaći iz vlasništva, jer sve je na tržištu na prodaju.
Nekoliko je razloga za to.
Prvi, ostvarili su svoju misiju restrukturiranja ključne kompanije za plinski sustav RH. Pokazali su kako se može takvim sustavom upravljati manirom dobrog gospodara, povećavati vrijednost kompanije, čak i u vrijeme korona krize. Dežurni kritičar, karakter kojeg sam opisao ranije, reći će kako je lako to bilo postići u eri niske cijene plina. Međutim, propustit će reći kako je cijena plina na tržištima periodično bila niska i u vremenima kada je Petrokemija generirala pola milijarde kuna gubitaka…
Drugi je razlog zastarjelost tehnologije. Petrokemija bi trebala dobiti partnera koji ima know how u industriji umjetnih gnojiva, ima financijsku moć i inženjersko znanje modernizirati kompaniju te Republici Hrvatskoj osigurati postojanje takve industrije sljedećih nekoliko desetljeća. Treći je razlog, povezan s ovim drugim, a radi se o Green New Dealu, o tome što su kompanije na tržištu Europske unije obvezne ulagati u smanjenje emisija CO2 ili platiti penale, koji u financijskoj bilanci Petrokemije nisu zanemariv teret. Kritičar bi mogao reći kako će za to biti moguće koristiti fondove Europske unije, no čak i da je to slučaj, vlasnici kompanije moraju imati know how, ali i sredstva za realizaciju takvih projekata, EU vrlo rijetko pokriva investicije u stopostotnom iznosu.
Iako je simbioza plinskih kompanija i umjetnih gnojiva, na puno mjesta, globalno, uobičajena, nemojmo se lagati, niti INA-i niti PPD-u, umjetna gnojiva nisu glavni posao. A na globalnom, visoko profiliranom tržištu, svaštarenje je izuzetak, malo je kompanija koje dugotrajno mogu imati non-core uteg na svom poslovanju.
Također, za okladiti se kako bi ove kompanije i s novim vlasnikom imale interes poslovati kao dobavljači plina, iako je moguća pojava nekog konkurenta, što je i sada često bio slučaj, pa se kao dobavljač plina znala pojaviti švicarska multinacionalka – MET.
Yildirim, ako se radi o tom investitoru, jer iz PPD-a i INA razumljivo to nisu potvrdili, dugogodišnji je poslovni partner Petrokemije, dobro poznaje tvrtku, zainteresiran je za ulazak na europsko tržište, ali nije nevažno niti to što je to kompanija koja ima tehnologiju i financijsku snagu za sve ono što čeka Petrokemiju, ako želi “kupiti” još nekoliko desetljeća svoga trajanja.
Sada dolazimo do onoga što bi trebala biti glavna poruka ovoga posla. Znam, mnogi će se od spomenutih hejtera svega privatnog naći uvrijeđeni, no valja reći, nije posao države, pogotovo njenih infrastrukturnih kompanija proizvoditi umjetno gnojivo. Nije to posao niti sindikata.
Sindikatu, premda ovdje govorimo o ljudima koji “mrze svaki kapital”, bi trebalo biti u interesu podržati svaki posao koji će stvarati dodanu vrijednost, povećavati zaposlenost i radne standarde djelatnika, svojih članova. Pogotovo u svjetlu pregovora utjecajnijih sindikata sa socijalnim partnerima o novom Zakonu o radu, u sklopu kojih su zatražili da se uvede obvezna članarina za sve djelatnike koji imaju koristi od sindikalne politike, čega se ne bi posramio kakav sindikalni revolucionar iz Rusije 30-ih godina prošlog stoljeća, no to je tema za neku drugu analizu.
Vratimo se mi na činjenicu kako živimo i radimo u zemlji čije je tržište natprosječno izloženo državi. Ne govorimo samo o notornoj činjenici prevelike rashodovne strane proračuna, nego i o tome kako je država na tržištu nazočna u vlasništvu velikog broja neinfrastrukturnih kompanija (od proizvodnje košulja, preko brodogradnje, pa sve do proizvodnje umjetnih gnojiva), ali i natprosječnim postotkom mrtvog kapitala, nefunkcionalne imovine.
Iako je turska kompanija, nagađam, primarno zainteresirana za preuzimanje kontrolnog paketa dionica, preuzimanjem većinskog vlasnika, možda je ovo prilika za zaokret i u državnoj ekonomskoj politici.
Ovo je prilika da se državne kompanije riješe udjela u Petrokemiji, barem do iznosa od 25 posto plus 1 dionice, što je posve dovoljno osiguranje da ne prestane proizvodnja, što je, ponovimo, ključno za postojanje plinskog sustava ove zemlje, kakvog poznajemo. Bez Petrokemije nema niti tople vode na plin, barem ne po cijenama koje sada plaćamo.
Kada se ovaj mogući posao ne bi dogodio, pravo pitanje nije gdje će većinski vlasnici naći novac za modernizaciju tvornice, za hvatanje CO2 ili za vodikovo postrojenje. Pravo je pitanje gdje će gotovo identičnu sumu novca naći javne kompanije i države? Neće valjda ponovno to platiti porezni obveznici?
Također, pitanje je i dobivanja prave vrijednosti za udjele. Ne dogodi li se ovaj posao, a niti nakon odobrenog dubinskog snimanja to ne mora biti slučaj, do pregovora o kupovini još je dug proces, pitanje je hoće li biti prilike za dobiti dobru cijenu za ovu neinfrastrukturnu imovinu i time u ovom pandemijski, ili postpandemijski, izazovnom vremenu, jer punu ekonomsku cijenu pandemijske krize još ne znamo, obogatiti državni proračun.
Kao porezni obveznik ove zemlje, i to serijski, snažno navijam da se država uključi u ovaj proces, što je moguće prije. Ali, nemojmo imati iluzija, u zemlji stotinu državno pokrenutih arbitraža protiv privatnih i burzovnih kompanija, zemlji iz koje bježe investitori (svi osim onih u telekomunikacije i banke), zemlji u kojoj se stalno mijenjaju pravila i koja je već nekoliko moćnih investitora jednostavno potjerala, mnogi navijaju da se ovaj posao ne dogodi.
Umjesto zaključka, valja razumjeti, dakle, reputacijski rizik, kako kod većinskih vlasnika, tako i kod javnih kompanija. Strah od optužbe za trgovinu nacionalnim interesima ili konstrukcija o neoosmanskoj strategijskoj dubini, jest u ovoj zemlji realan. Ta i sam sam svjestan kako će me nakon ovoga teksta, uz dosadašnje epitete, krstiti i poturicom.
Međutim, glavni nacionalni interes u ekonomskim procesima nije to da se država bavi proizvodnjom umjetnih gnojiva te kroz to uhljebljivanjem podobnika i kupovanjem socijalnog mira, nego maksimizacija dobiti, kako one financijske, tako i one koja kroz poreze ulazi u državni proračun, bilo kroz poreze na dobit vlasnika, bilo kroz poslovanje industrije. U ovom poslu postoji još jedan nacionalni interes, a to opstanak plinskog sustava kakvog znamo, i koristimo.
Potonje je nemoguće bez modernizacije i ulaganja u ekološku prihvatljivost, za što je ključan partner koji ima financijsku moć i tehnološko znanje.
