Politički stalež kao Peta kolona

Švicarska je središnja banka najbolji prijatelj hrvatskoga biračkoga puka! Kada je prestala braniti tečaj vlastite valute dovela nas je u situaciju razmatranja važnih svjetonazorsksih pitanja umjesto hrvatskog omiljenog sporta, prepucavanja oko nevažnih pitanja prošlosti.

Gdje ćeš veće suštine svjetonazora nego li u pitanjima društveno-ekonomskog uređenja zajednice, parafrazirajmo teze nekih eseja Maxa Webera.

Mnogo je toga ovih dana izrečeno o pitanjima ekonomskog uređenja naše nacionalne zajednice, o deflaciji, devalvaciji, intervenciji, ograničenju vlasništva, potrebe za životom na račun europskih fondova. Bilo je ovdje nesporazuma i izgubljenosti u prijevodu (doduše s hrvatskoga, no kod premijera više ništa ne čudi), čuli smo i mnogo političkih prijetnji, no u toj silnoj galami, vjerujem, prosječni je čitatelj onemogućen u svođenju zajedničkog nazivnika. Akteri naših predizbornih igara, hrvatskim gospodarstvom, imaju gotovo unificirano mišljenje glede potrebe političkog kontroliranja valute, zaduživanja (izjava Domagoja Miloševića kako „treba, pod svaku cijenu, iskoristiti niske kamate kreditora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata), ali i opstanka vlastitih biračkih baza, zaposlenih u birokraciji, putem iskorištavanja europskih fondova (kako inzistira Davor Šklec u nedavnom intervjuu za Novi dan N1 televizije).

Unisona ramišljanja dominantnih aktera neraskidivo su povezana sa BDP-om, ali i spominjanom deflacijom za koju Bloomberg javlja, a Državni zavod za statistiku potvrđuje, kako je najveća rana naše ekonomije. Teorije zavjera oko deflacije, teza kako je ona osveta sjevernih zemalja, za nitko ne zna što, kroz otimanje južnim zemljama novca u vidu bankovnih depozita, koju potpiruju neke naše novokomponiane turbofolk političke zvijezde, u suradnji s nekada ozbiljnim poslovnim opinion makerima, ima u sebi ipak tunku istine, što je prepoznao IFO institut.  Predložili su vezanje kune uz sveukupnost hrvatskoga gospodarstva te, između redaka, ustvrdili kako je naša valuta, u situaciji ne vezanosti uz gospodarstvo, visokoj euriziranosti pozitivne i negativne štednje, ništa drugo nego Potemkinovo selo, održivo jedino političkim polugama.   Dakle, ne radi se o zavjeri think-thankova sa sjevera Europe, nego o opadanju cijena koje odgovara dominantnim političkim čimbenicima u nas. Deflacijom, naime, raste postotak njihova sudjelovanja u cijeni proizvoda, a time i njihove želje za stegom nad, za njih najvećim problemom, realnim gospodarstvom.

resize

Potpuna iščašenost ovako promatranih dominantnih aktera potvrđuje tezu o potrebi promjene izbornoga zakonodavstva. Ne želeći ulaziti u polemike tehničke izvedbe izbornog zakonodavstva, dovoljno je promotriti dikrepanciju ponašanja naših (anti)junaka i želja hrvatskoga stanovništva. Dva su ne povezana istraživanja, ono HRT-a i ono Lipe – Udruge porezni obveznika, pokazala kako većina stanovnika podupire potpunu promjenu dosadašnjeg ekonomskog i strukturnoga smjera ove zemlje. Zašto onda nema promjena? Sada je već sasvim jasno kako u Hrvatskoj postoje dvije manjine, jedna koja provodi dominantne društveno ekonomske politike kupući večinu koja je ucijenjena nekim vidom primanja javnoga novca. I druga, koja producira ovakve tekstove želeći osvijestiti iskonsku iskvarenost prethodno spomenuta protuprirodnog bluda.

No, vratimo se na temu, prijedlog bi nas IFO isntituta možda mogao izvesti iz  situacije u kojoj se gušimo u toksičnosti vlastitog proračuna (prikupljanjem većine poreza od obveznika plaćenih poreznim novcem), održavanja na životu neuravnoteženim proračunom. zaduživanjem na račun, sada već, unuka, ali i produživanja agonije korištenjem europskih fondova za spašavanje birokratiziranih stranačkih vojski, umjesto za razvoj.

Valutnom politikom, čuvanje visoko euriziranih dužnika i štediša, mahom zaposlenih na javnom novcu, prikupljanje velikog dijela poreza izvan realnog gospodarstva i tutorske intervencije u cijene proizvoda, čini se, dobile su osnaženje uspjehom nekih socijalističkih i autoritarnih progarama na predsjedničkim izborima. Populistički odbijajući otpustiti stege poreznih i strukturnih ograničenja gospodarstvu, ali i odbijajući uvesti uravnotežen proračun po uzoru na Njemačku, čini se pokazuju kako je ordoliberalizam tek predizborna maska, umjesto istinske želje. Ta nisu ludi predizborno se zalagati za smanjenje beneficija i standarda vlastitih birača. U suprotnom, oni bi mogli glasovati sukladno stavovima iskazanima u dva spomenuta istraživanja. Nije, stoga, pretjerao kolega komentator kada je rekao kako se novi domovinski rat vodi oko utjecaja države na ekonomske procese!

Problem sugerira rješenje, umjesto što nas pokušavaju pretvoriti u Albaniju Envera Hoxe, sa deflatornim predznakom, možda bi mogli poslušati IFO institut te napraviti suprotno, te svesti kunu na njenu realnu vrijednost sukladno snazi našega gospodarstva. Ako je uspjelo u Švicarskoj, zašto ne bi i u nas? Vjerojatno bi to značajno olakšalo izvoz dobara realnog sektora koji je u svim normalnim ekonomijama motor gospodarskog rasta. Uravnoteženim proračunom možda naši unuci ne bi doživljavali pozitivan šok gledajući sretne umirovljnike na shoping turama po Austriji, možda bi se ta nevjerojatna pojava događala i u nas. Uostalom, osnov je ekonomskog morala ne zadužiti generacije nakon sebe, ili barem ostaviti „kasu“ u jednakoj bilanci, ako već nisi sposoban osigurati stvaranje nove vrijednosti.

Čak i maska ordoliberalizma, čiji smo smjer uhvatili predstavljanjem gospodarskog programa HDZ-a i predsjedničinim inauguracijskim govorom, nemojte me krivo shvatiti, mnogo je bolja od etatističkih politika pasioniranog čitatelja knjige Thomasa Pikettya „Kapital u 21. stoljeću“, no frapantna podudarnost političkih uglednika u nekoliko važnih ekonomskih pitanja tek je alibi nacionalnog konsenzusa, a u stvarnosti konsenzus očuvanja političke kaste na putu stvaranja političkog staleža. Je li politički stalež, u kontekstu somenutog Domovinskog rata 2.0, pretjerano nazvati petom kolonom?

Korist od predizbornih istovjetnosti mogli bismo imati mi autsajderi, baštinici potpuno nedominantnog političko ekonomskog svjetonazora. U garryymanderingom nastalim hrvatskim izbornim jedinicama, ako preferencijsko glasovanje u nekom obliku zaživi, moglo bi doći do razvrgavanja protuprirodnog snošaja političog staleža i većine biračkoga tijela koja intimno želi reforme te osiguravanja liberalnog utjecaja u Saboru kroz izbor zastupnika preko raznorodnih izbornih listi. Neki preferencijom provedeni izbori pokazali kako je moguće tom metodom izabrati kvalitetne kandidate.

Njemačkoj je trebalo petnaest godina kako bi na istoku, nakon ujedinjenja, skršila utjecaj političkoga staleža na ekonomske i osobne slobode. Za nas će, slijedeći izborni proces biti prvi korak, koliko trajalo da trajalo!

0 comments