Danas kada je uvođenje eura ponovno postala gospodarska tematika u našem društvu red je da se podsjetimo nekoliko primjera blagodati posjedovanja u pravom smislu te riječi vlastite valute. Kao primjer općeg neuspjeha eurozone mi možemo slobodno uzeti činjenicu da je njen BDP krajem 2015 godine još uvijek niži od onoga što je bio 2008 godine, ali sigurno se ipak bolje pozvati na konkretne usporedne primjere država.
Kao prvi primjer ćemo uzeti sličnosti početnih pozicija Brazila i Grčke koje će potom dovesti do potpuno različitih gospodarskih rezultata. Prije sada već 14 godina glasači Brazila iscrpljeni gospodarskom recesijom su dali svoj glas “ekstremnom” ljevičaru Luli što je rezultiralo 2002 godine odmazdom međunarodnih investitora i pritiskom na novu vladu da promjeni svoju politiku. Koristeći vlastitu valutu i sve ostale gospodarske mogućnosti vlada predsjednika Lule je preživjela taj početni napad na njene ekonomske namjere nakon čega je sljedećih 10 godina Brazil imao visoke stope gospodarskog rasta. S druge strane nakon što su grčki glasači početkom 2015 godine iscrpljeni gospodarskom depresijom dali svoj glas ljevičaru Tsiprasu koji je obećao reforme s ciljem poboljšavanja životnih uvjeta njegova vlada se isto kao ranije brazilska našla pod napadom međunarodnih investitora i institucija. Kako Grčka nije imala svoju valutu nego zajedničku euro njena nova vlada nije imala mogućnost da kontrolira vlastite financije što je dovelo do njene kapitulacije i zaustavljanja za državu i njene stanovnike korisnih reformi.
Kako će mnogi tvrditi da ova usporedba nije poštena jer su uspoređivane članica Europske unije koja ima svoje obveze i država koja nije članica sada ćemo usporediti Švedsku i Dansku dvije vrlo slično razvijene države koje su vodile različite politike u odnosu na euro. Dok je Švedska tijekom gospodarske recesije vodila fleksibilnu monetarnu i financijsku politiku kako bi zaštitila svoje gospodarstvo od najgorih udara krize, Danska koja nije članica eurozone je vodila svoju politiku kao da je članica zone. Strogo pojednostavljeno govoreći Švedska je pored ostalih mjera manipulirala tečajem vlastite valute dok je Danska svoju valutu čvrsto vezala za euro koji joj birači nisu dopustili uvesti. Rezultat te razlike između gospodarskih politika ove dvije vrlo slične države je iznosio gotovo 10 % ili u prijevodu između 2008 i 2013 godine Švedska je po eurostatu zabilježila gospodarski rast od 5.4 % dok je Danska zabilježila gospodarski pad od 4.0 %. Taj podatak bolje od svega ukazuje na neuspjeh eurozone i njene gospodarske politike. Siguran sam da će netko reći da je Europska unija prošle godine krenula pravim smjerom jer je zabilježen rast, ali pri tome se ignorira činjenica da se taj rast ne temelji na promjeni gospodarske politike nego da se temelji na devalvaciji eura u odnosu na dolar od 10 % i padu cijene nafte.
Danas je teško naći ijednog ozbiljnog ekonomista koji će tvrditi da eurozona funkcionira i da ona donosi dobrobit državama članicama. Euro je još prije 7 godina prestao biti nešto korisno što služi za gospodarski rast i porast životnih uvjeta europskih građana, a postao je samo simbol europskog jedinstva. Na kraju krajeva mi svi se moramo složiti da simbole naši europski sugrađani ne mogu jesti, da simboli nisu hrana tako da nam oni gospodarski gledajući nisu potrebni !?
Autor je Robert Jurčić. Tekst je dostavljen elektroničkom poštom i ima se shvatiti kao op – ed uradak
