Petrokemija, proizvođač gubitaka

Kutina – Tvornica Petrokemija i Kutine, već godinama, osim raznih vrsta gnojiva, gotovo svake godine proizvodi i gubitke koji se mjere stotinama milijuna kuna.

Osim ogromnih gubitaka, kojima su oštećeni direktno svi građani, jer je najveći dioničar Petrokemije država, izgubljene su i stotine radnih mjesta, a sve se to događalo pred očima sindikata koji u toj kompaniji imaju vrlo važnu ulogu. Sprega države kao vlasnika, sindikata i uprave Petrokemije stvorila jeu Kutini “Bermudski trokut” u kojem ne nestaju avioni i brodovi, već milijuni kuna svih hrvatskih građana. Kompanija u posljednje tri godine ima i pad prodaje, kako u količinama tako i u prihodima. Otprilike trećina prodaje realizira se na domaćem tržištu, gdje je zbog lošeg stanja u poljoprivredi prisutan pad potrošnje gnojiva, ali dio tržišta zauzima i sve jača konkurencija.

Tehnologija je zastarjela, a kapaciteti su slabo iskorišteni te su neka postrojenja u višegodišnjem zastoju. Kako bi se prilagodila standardima EU, do 2017. godine je potrebno izvršiti modernizaciju Osnovna sirovina za proizvodnju umjetnog gnojiva je plin, koji Petrokemija plaća znatno skuplje u odnosu na tržišnu cijenu, zbog čega i gomila ogromne gubitke. Sumnjivi ugovori o nabavi plina, prema kojima Petrokemija plaća više u donosu na konkurente i cijenu na srednjoeuropskom tržištu, potpisivani su uz blagoslov sindikata, koji preko svog predstavnika u nadzornom odboru, kontrolira poslovanje tvrtke. Da se u toj državnoj tvrtki nešto čudno događa pokazuje i posljednji primjer, kada im je – isto tako državna – Hrvatska poštanska banka blokirala račun zbog jamstva privatnoj tvrtki jednog od najvećih kupaca Petrokemije – “prvog zagorskog milijardera” Božidara Gorupa. Petrokemija je jedna od posljednjih velikih industrijskih investicija bivše Jugoslavije. Njena gradnja započela je u drugoj polovici 60-ih godina, da bi u potpunosti bila dovršena 84. godine. Poslovala je u sklopu INA-e i 1990. godine zapošljavala više od 4200 radnika. Iz sustava INA-e izlazi 1997. godine i prelazi u direktno vlasništvo države, odnosno Hrvatskog fonda za privatizaciju. Kapital kompanije, nakon tada obavljene revizije, iznosi 2,47 milijarde kuna.

Nakon toga, 1998. godine kreće kuponska privatizacija nakon koje Hrvatski fond za privatizaciju, odnosno država, i dalje ostaje najveći pojedinačni suvlasnik. Kao reakcija na prenošenje dijela dionica na privatizacijske investicijske fondove, više sindikata organizira se u Stožer za obranu Petrokemije kako bi spriječili privatizaciju. Stožer se izborio za predstavnika u Nadzornom odboru kompanije, dogovorili su model radničkog dioničarstva prema kojem su radnici dobili dionice po povoljnijoj cijeni, a tadašnja Vlada pristala je i na sporazum kojim se obvezala kupiti dionice od fondova, kako bi tvrtka ostala u većinski državnom vlasništvu. Osim toga, Stožer je organizirao i više akcija, pa su tako pri posljednjoj blokadi računa od strane HPB-a zaprijetili obustavom isporuke gnojiva, dok su 2002. godine pokušali blokirati autocestu zbog obustave isporuke plina.

No da “stožerašenje” u kombinaciji s lošim državnim upravljanjem nije baš najbolji poslovni model, pokazuje sadašnje stanje toj kompaniji. Kada se pogledaju poslovna izvješća, vidljivo je da je pozitivno poslovanje te kompanije više iznimka nego pravilo. U posljednjih 11 godina samo tri je završila u plusu, a kumulativni gubitak u tom razdoblju premašio je milijardu kuna. Kapital Petrokemije je od 1998. zbog gubitaka smanjen sa 2,37 milijardi na samo 133 milijuna kuna, što pokazuje da je izgubljena vrijednost od 2,2 milijarde kuna, čime je mogla biti izgrađena praktički još jedna takva tvornica.

Propao je i posljednji pokušaj privatizacije, ovoga puta ne zbog otpora Stožera, nego zato jer za propalu tvornicu nitko nije zainteresiran.Naime, Vlada je još 2013. pokrenula postupak pronalaženja strateškog partnera Petrokemija, pri čemu je država trebala ostati vlasnik 25% + jedne dionice. Kao potencijalni investitori pojavili su Agrofert iz Češke, Borealis iz Austrije i Nitrogenmuvek iz Mađarske, no na kraju, nakon dubinskog snimanja stanja tvrtke, nitko nije predao obvezujuću ponudu. Nakon što je propalo pronalaženje strateškog partnera, država se odlučila na dokapitalizaciju kojim je još nekoliko stotina milijuna kuna javnog novca ulupano u neracionalno poslovanje. Pošto ni u proračunu situacija nije sjajna, država je, da prikupi novac za spašavanje “diva iz Kutine” prodala dionice Končara i dokapitalizirala Petrokemiju sa oko 250 milijuna kuna.

Time je kapital povećan na 390 milijuna kuna, a država je postala ponovno gotovo 80-postotni vlasnik. Prema planu restrukturiranja, Petrokemiji će do 2018. godine ukupno trebati 1,6 milijardi kuna, kao bi se racionalizirala i modernizirala proizvodnja. Krenula su i otpuštanja tako da je prošle godine iz Petrokemije otišlo 480 radnika pa je njihov broj sada oko 1600. Stožer za obranu Petrokemije tim se povodom nije aktivirao.

Trošak radnika u ukupnim rashodima Petrokemije iznosi samo oko 8%, a najveći izdaci su za sirovine i energiju, odnosno plin te su oni su nešto manji od 80% i na njima kompanija stvara ogromne gubitke. Kao što je vidljivo iz grafa, plin plaćaju znatno skuplje u odnosu na cijenu na srednjoeuropskom tržištu. Još prije pet godina mediji su izvještavali u sumnjivoj kupnji sirovina 2008. godine, kada je Petrokemija kupila većinu sirovina potrebnih za sljedeću godinu. Sljedeće godine dolazi do pada cijene od 50%, a kompanija na tom poslu gubi oko 250 milijuna kuna. Inače, zanimljivo je da je jedan od dobavljača Petrokemije te godine bio i Adria Oil u vlasništvu propalog tajkuna Roberta Ježića. Tadašnji predsjednik uprave Boris Mesarić, unatoč dokazima kojima su mediji raspolagali, demantirao je navode, te je rekao da se radilo samo o količinama potrebnim da se održi proizvodnja. Protiv Mesarića je početkom ovog mjeseca podignuta optužnica zbog sumnje da je Petrokemiji nanio štetu od oko 1,5 milijuna kuna, Mesarića se tereti da je sindikalnom povjereniku i dvojici članova radničkog vijeća nezakonito povećao plaću, čime je svaki od njih, u razdoblju od 2009. do 2014. primio 300 tisuća kuna više no što bi mu po zakonu pripadalo.

Osim toga, na teret mu se stavlja i da je predsjedniku nadzornog odbora kompanije dao na korištenje unajmljeni službeni automobil i omogućio podmirenje troškova mobitela, čime je tvrtka navodno oštećena za pola milijuna kuna. Mesarić je smijenjen 2010. godine jer je suprotno preporuci tadašnje premijerke Jadranke Kosor, donio odluku da se za 2300 zaposlenih isplati regres u iznosu od 2500 kuna. Nakon Mesarića, na čelo kompanije dolazi Josip Jagušt, koji je široj javnosti osim kao direktor Petrokemije, postao poznat i po vlasništvu luksuzne vile u Londonu.

Jagušt u Petrokemiju dolazi iz tvrtke ranije spomenutog Božidara Gorupa, te odmah s njima intenzivira suradnju, što je vidljivo iz podataka o poslovanju kompanije. Naime, prema strukturi kupaca Petrokemije, Gorup Klanjec koji je (bio) treći najveći kupac 2009. imao je 6,81% udjela u prometu, da bi već 2010. taj udio porastao na 13,60%. Gorupova tvrtka je u predstečajnoj nagodbi, vlasnik je nestao, a Petrokemiji su ostali dužni 100 milijuna kuna. Jagušt je 2011. potpisao (za Petrokemiju) nepovoljan ugovor s Prirodnim plinom d.o.o., kojim se tvrtka, uoči liberalizacije tržišta, obvezala na kupnju preko milijarde kubičnih metara plina uz trajanje ugovora od dvije godine, iako je Ministarstvo gospodarstva tada upozoravalo da se zbog otvaranja tržišta ugovor potpiše na najkraći mogući rok. Posljedice ugovora vide se i u izvješću kompanije za 2013, godinu gdje se navodi da “Zbog nemogućnosti odustajanja od kupnje ranije ugovorenih nabavki sirovina, prije svega prirodnog plina, održanja kontinuiteta proizvodnje i održanja likvidnosti, u ovom razdoblju Petrokemija d.d. bila je prisiljena prodavati značajne količine gnojiva na udaljenim tržištima na kojima se ostvaruju lošiji financijski učinci zbog nižih cijena i visokih troškova transporta.”

Petrokemija je, prema našim informacijama, 2013. plaćala plin u prosjeku oko 415 američkih dolara za tisuću kubičnih metara dok je na srednjoeuropskom čvorištu cijena bila oko 370 dolara. U 2014. je plin Petrokemiju koštao 382 dolara plus troškovi transporta od 27 dolara te je ukupna cijena bila 409 dolara, dok je tržišna cijena bila oko 310 dolara.

You may also like

0 comments