Analiza – Povijesno gledano, niske su se cijene nafte doživljavale prioritetnim za gospodarstvo. Osobito je to bio slučaj u SAD-u, gdje je većina kućanstava bila usredotočena na automobil kao glavno prijevozno sredstvo.
Niske su cijene nafte omogućivale kućanstvima trošiti više na druga gospodarska dobra, a manje na naftne derivate. Svakoga puta kada bi cijene nafte skočila, poput kriza 1973. godine, Zaljevskih ratova ili 2008. godine, javno je mnijenje to smatralo ozbiljnom prijetnjom gospodarastvu. Često se podrazumijeva da pad cijena nafte ima mnoge prednosti za gospodarstvo i monetarnu politiku. Primjerice, inflacijom se cijena smanjuje, a padom cijene, smanjuje se pritisak na kamatne stope središnjih banaka. Ipak, gospodarstvo, u pravilu, ima koristi od stabilnih cijena koje smanjuju intervencije središnjih banaka.
Međutim, krajem trećeg kvartala prošle godine, pad cijena nafte nije doživljen kao neka pretjerana sreća. Komentatori su tada ustvrdili kako će gospodarstvo trpjeti, jer nakon financijske krize 2008. godine svi su se navikli na novu normalnost – lak novac iz središnjih banaka. Nije teško za razumjeti argument visoke cijene koji kaže kako ona uvjetuje više investicija u naftna polja i istraživanje škriljaca, što ima za rezultat veću zaposlenost. Troškovi takvih projekata su, naime, opravdani samo u slučaju visokih cijena nafte. Kada su, pak cijene u pasdu, mnoge tvrke su prisiljene na zatvaranje zbog gubitka konkurentnosti. To će pratiti otpuštanja i povećanje loših dugova.
U ovome trenutku, kejnesijanci idu korak dalje te tvrde kako je odgovornost za popravak problema niske cijene na središnjim bankama. One, tvrde oni, trebaju nadoknaditi daljnji rizik loših dugova i otpuštanja povećanjem ponude novca. Imajmo na umu kako su mjerila ovdje dvostruka jer kada cijene rastu središnje banke isključuju cijenu nafte iz izračuna temeljne inflacije i odgađaju rast kamatnih stopa, no kada cijene padaju više se ne fokusiraju na inflaciju nego govore o opasnostima deflacije, uključujući cijenu energenata u izračune.
Važno je, nasuprot tomu, pojasniti kako pad cijena također može naškoditi skupu pojedinaca ili pojedinim djelatnosima, no to je generalno sjajna stvar. Moramo osvijestiti kako je nakon financijske krize iz 2008. godine cijena nafte doživjela oporavak jer dva najveća svjetska gospodarstva, SAD i Kina, imaju povećanje državne potrošnje što je za posljedicu imalo preinvestiranost mnogih industrija, a danas i naftne. Kineska je, pak, vlada, 2001. godine zabrinuta zbog loših investicija i inflacije potaknula svoju središnju banku postrožiti ponudu novca što je dovelo do usporavanja kineskog gospodarstva te pada potrežnje ua željezom, bakrom i energijom. Pad potražnje i porast opskrbe ozbnačio je konačni pad cijena nafte.
Naftna i srodne industrije suočavaju se s neizbježnim, tvrtke koje nisu u stanju preboljeti pad cijena otići će u stečaj, a industrija će opstajati na investitorima s više uvida u situaciju. Vlade i središnje banke ne smiju zaustavljati ovaj prorodni proces kroz zablude o spašavanju radnih mjesta jer će to stvoriti balon nelikvidnosti koji bi mogao izazvati novu 2008. godinu.
